EKSKLUZIVNO OTKRIVAMO Kako je direktor Dubrovkinje Tomaš postao vlasnik prostora na Stradunu

Tijekom devedesetih godina, Dubrovkinja Trade osniva nekoliko tvrtki kćeri s temeljnim kapitalom od 18 tisuća kuna. Jedna je posebno zanimljiva. Riječ je o tvrtki Trgovine Minčeta 97 d.o.o.. Trgovine Minčeta i druge tvrtke kćeri osnovane su 1997. godine, ali već dvije godine kasnije Nadzorni odbor, u sastavu Frano Matušić kao predsjednik, te Živko Šimunović, Branko Bazdan, Ivo Ljubišić i Ljubomir Lučić kao članovi, donosi odluku o prodaji tih trgovačkih društava, odnosno njihovu privatizaciju.

Vlasnički udjel Trgovina Minčeta 97, tvrtke kćeri Dubrovkinje Trade, kupuje njen direktor Tomislav Tomaš, te mijenja ime u Trgovine Minčeta d.o.o. (bez 97). Tomaš je ovom kupoprodajom povrijedio statut Dubrovkinje Trade u kojem piše kako direktor firme ne smije istodobno biti vlasnik druge firme koja se bavi konkurentnom djelatnošću. Dubrovkinja Trade i Trgovine Minčeta registrirane su na Trgovačkom sudu za obavljanje istih djelatnosti što hoće reći da je Tomislav Tomaš postao konkurencija sam sebi.

No dalje postaje još zanimljivije. U ljeto 2000. godine, Dubrovkinja Trade donosi odluku o zakupu svojih poslovnica, koje još uvijek nisu bile prodane, jer su imale imovinsko-pravne poteškoće. U natječaju je navedeno da će prednost kod zaključivanja ugovora o zakupu imati zaposlenici Dubrovkinje. Za dvije poslovnice Dubrovkinje Trade na Stradunu, javlja se tvrtka Tomislava Tomaša Trgovine Minčeta i naravno pobjeđuje, jer Tomaš ustvari sam sebi daje u najam poslovnice Dubrovkinje Trade. Poslovnice su se dale u najam na 5 godina, a u ugovorima je stajalo da će u slučaju prodaje nekretnina, zakupci imati pravo prvokupa.

Dubrovački dnevnik je mjesecima pokušavao doći do cijene najma koji je Tomaš plaćao, ali nadležne institucije su nam kazale da nemaju te podatke. Naravno pokušali smo doći i do samog Tomaša, ali ni nakon nekoliko tjedana poziva, nismo ga uspjeli kontaktirati. Na telefon se uvijek javljala jedna gospođa koja bi nam rekla da Tomaš nije u Hrvatskoj, te bi nam poklopila slušalicu. Ali javio se zaposlenik Dubrovkinje Živko Šimunović, no ni to nam nije bilo od koristi, jer je on kazao kako se ne sjeća dobro detalja poslovanja Dubrovkinje, jer je to bilo davno. Isto kao i Branko Bazdan.

Da rezoniramo ovaj prvi dio priče: Tomislav Tomaš je bio u velikom sukobu interesa. Naime, kao direktor Dubrovkinje sam je sebi iznajmio prostor, te je u isto vrijeme bio konkurencija tvrtki u kojoj je bio zaposlen, što je protivno statutu Dubrovkinje Trade. Postavlja se pitanje je li on na taj način oštetio Dubrovkinju, odnosno je li kao njen direktor svjesno donosio odluke koje bi išle u korist njegovoj privatnoj firmi koja mu je konkurencija na tržištu?

Situacija dalje postaje još luđa. Dok se Tomaš bavi dvostrukim poslom – kao direktor Dubrovkinje i šef privatne firme koje su konkurencija jedna drugoj, s tim da ova potonja djeluje u prostoru Dubrovkinje – događa se konačna privatizacija Dubrovkinje Trade, gdje ona prestaje biti društveno vlasništvo. Krajem 2002. godine većinski vlasnik Dubrovkinje Trade postaje tvrtka Mediator Mirka Obrvana (o tome ćemo posebno pisati u zasebnom tekstu), koja mijenja ime Dubrovkinje Trade u In trend.

Kada je Obrvan kupio Dubrovkinje Trade, Tomaš je još uvijek imao u najmu poslovnice Dubrovkinje, koje su sad u vlasništvu Mediatora. No vrlo brzo, točnije 14. svibnja 2003. godine, te poslovnice Dubrovkinje Trade se prodaju. Kupac je, naravno, Tomislav Tomaš, jer ima pravo prvokupa.

Iste godine sklapaju se dva kupoprodajna ugovora. Tomaš postaje vlasnik prodajnog prostora od 44 kvadrata na uglu Straduna i Uske ulice, te poslovnog prostora od 63 kvadrata na uglu Straduna i Palmotićeve ulice. Za prvi prostor Tomaš je platio 300 tisuća eura, a za drugi 282 tisuće eura. Zanimljivo, manji je prostor platio više. U trenutku prodaje, nekretnina je bila opterećena fiducijarnim vlasništvom, sada već mrtve Dubrovačke banke, jer joj je, kao što smo već pisali, Dubrovkinja Trade dugovala milijunske iznose zbog stalnog uzimanja kredita.

Gledajući cijenu koju je Tomaš platio, čini se da je ona veća od realne tržišne. Naime, Tomaš je 2003. godine (to je vrijeme kad primjerice još uvijek nije bio otvoren hotel Dubrovnik Palace i kad nije bilo previše gostiju) platio kvadrat poslovnog prostora na Stradunu oko vrtoglavih 7500 eura. Kao direktor Dubrovkinje, on sam je slične prostore prodavao za manju cifru, o čemu smo već pisali. Osim toga, na nekretnini je fiducijarno vlasništvo Dubrovačke banke što bi trebalo spustiti cijenu nekretnine, jer papiri nisu čisti.

Zbog svega navedenog, nameće se nekoliko pitanja. Prvo, odakle Tomislavu Tomašu skoro 600 tisuća eura u istoj godini? Tomaš je bio direktor Dubrovkinje Trade, firme koja se raspada i stalno daje otkaze, pa je teško vjerovati da je kao šef tvrtke koja propada, mogao zaraditi toliki novac. Također, ako je Tomaš uzeo kredit, pitanje je na temelju čega mu ga je banka odobrila. To je bilo vrijeme kada se krediti nisu davali olako, jer ekonomska situacija je bila daleko od današnje (primjerice mnogi hoteli u Dubrovniku tada uopće nisu radili). Banka mu kao direktoru Dubrovkinje vjerojatno ne bi odobrila kredit, jer to radno mjesto nije garancija da će se toliki novac lako moći vratiti.

Možda mu je banka odobrila kredit, jer je njegova firma Trgovine Minčeta odlično radila. Ako je to istina, onda je Tomaš oštetio Dubrovkinju Trade, jer, kao što smo već rekli, nije smio biti vlasnik konkurentske firme, odnosno ako je zarađivao odličan novac, nije smio biti direktor Dubrovkinje, jer je bio koncentriran na zaradu svoje privatne firme.

Također, postavlja se pitanje kome je Tomaš uopće uplatio taj novac? Je li u državni proračun, jer je Tomaš stekao pravo prvokupa kad je Dubrovkinja Trade bila društveno vlasništvo, ili je tu cijenu platio Mirku Obrvanu, koji je, ako je to istina - kako ćete vidjeti u sljedećim tekstovima - ni kriv, ni dužan, dobio nekoliko milijuna kuna?

Ili, da stvar bude najluđa, Tomaš možda uopće nije nikome uplatio ovaj iznos, već mu je Obrvan ili netko drugi dopustio da se upiše kao vlasnik spomenutih nekretnina fiktivnim ugovorom? Obrvan i Tomaš tijekom čitavog poslovanja Dubrovkinje Trade bili su bliski, o čemu smo već pisali (sjetimo se samo onog ugovora kojeg su zajedno potpisivali s šefom Dubrovačke banke Nevenom Baračem).

Nažalost, nadležne institucije kojima smo se obratili ne daju odgovor na ovo pitanje, a do Tomaša ne možemo doći.

Kako god bilo da bilo, nevjerojatna je činjenica da je direktor Dubrovkinje Trade Tomislav Tomaš, firme koja je podijelila stotine otkaza zbog teškoća u poslovanju, na kraju balade postao vlasnik dvaju poslovnih prostora na Stradunu koje koristi i dan danas i koji vrijede suho zlato.

Dok su drugi završili na Zavodu za zapošljavanje, Tomaš je na bivšim, najviše moguće aktraktivnim prostorima Dubrovkinje Trade okrenuo milijune od poslovanja i najma, a pri tom je ostala zagonetka odakle mu skoro 600 tisuća eura, jesu li oni uopće postojali, te gdje su završili? Jednom rječju, je li i u kojem obimu oštećena Dubrovkinja Trade? Na sva ova pitanja odgovor bi mogli dati jedino istražni organi, jer kaznena djela iz privatizacije ne zastarjevaju.

Nažalost, čak ni ovo napisano nije sve u ovoj priči, ali o tome ćemo drugom prilikom.