Dubrovkinja Trade krenula je u privatizaciju s 440 radnika, a nakon 10 godina, svi su ostali bez posla

Složena organizacija udruženog rada (SOUR) Dubrovkinja prije Domovinskog rata sastojala se od pregršt djelatnosti – veleprodaje, maloprodaje, transporta, zajedničke službe, prehrane, neprehrane, auto servisa, robnih kuća, pekare, stolarije, vinarije, mljekare, stočne farme... U toj je tvrtki radilo oko 4000 zaposlenika, a na raspolaganju je imala 200 butiga, više od 20 samoposluga, 4 robne kuće (Minčeta, Srđ, Rudine i Igalo), dvjestotinjak stanova sa stanarskim pravom, vinariju i mljekaru na Grudi, stočnu farmu s oko 600 krava, pekaru Orlando koja se proslavila za vrijeme rata, stolariju, veliki auto servis na mjestu današnjih Dvora Lapad, vozila s kojima se obavljao transport, poslovne prostore u Trebinju, Zagrebu, Karlovcu i drugim gradovima...

Tijekom 1992. i 1993. godine SOUR Dubrovkinja se dijeli na četiri poduzeća: Dubrovkinja Nuova, Dubrovkinja Trade, Dubrovkinja Župa-Konavle, te Dubrovnik Shopping Centers. O Dubrovkinji Nuovoj već smo pisali, a danas i u sljedećim nastavcima okrećemo se pretvorbi i privatizaciji Dubrovkinje Trade.

Dubrovkinja Trade postaje pravni slijednik SOUR Dubrovkinje u dijelu poslovanja koji se tiče neprehrane. Najveći dio onih najatraktivnijih poslovnih prostora, naravno u gradu, završava upravo pod okriljem Dubrovkinje Trade.

Pretvorba i privatizacija Dubrovkinje Trade započinje 1993. Te godine, Trade broji 440 zaposlenika kojima upravlja direktor Tomislav Tomaš, potpomognut članovima upravnog odbora kojeg su činili Frano Matušić, Branko Bazdan, Ivo Ljubišić, Živko Šimunović te Ljubomir Lučić.

Dubrovkinja Trade postaje dioničko društvo, a njeni radnici većinski vlasnici. Već te 1993. godine, Trade ima značajna dugovanja prema Dubrovačkoj banci – oko 2 milijuna tadašnjih njemačkih maraka – te se taj dug pretvara u dionice. Državna revizija u svom izvješću navodi da je Dubrovačka banka u protuvrijednosti dionica dobila 129 tisuća maraka više nego što je dug prikazan u poslovnim knjigama Dubrovkinje.

Kroz cijele devedesete godine, Dubrovkinja Trade neraskidivo posluje s Dubrovačkom bankom koju vodi Neven Barač. Već na samom početku privatizacije, Barač želi preuzeti Dubrovkinju Trade. Uskoro će mu to poći za rukom. Naime, to je vrijeme rata i neizvjesnosti, pa radnici Dubrovkinje, nakon što su dobili dionice, gledaju kako će ih prodati, te razmišljaju bolje barem malo zaraditi, nego ništa. Radnici su, kako je to bio običaj u to vrijeme, dobivali dionice s popustom.

Ubrzo Baračeva Dubrovačka banka sklapa ugovor s tvrtkom Dubrovnik Konzalting  direktora Mihajla Kneževića, u kojem ovlašćuje tu tvrku da otkupljuje dionice radnika u njeno ime, te da na taj način postane većinski vlasnik Dubrovkinje Trade. Dubrovnik Konzalting ubrzo kreće u akciju za koju Državna revizija kaže da nije skroz u skladu sa zakonom. Naime, Dubrovačka banka je na ovaj način iskoristila prava koja su pripadala malim dioničarima, iako s njima nije zaključila ugovor o preuzimanju obveza po neotplaćenim dionicama prema Fondu za privatizaciju. Zanimljivo, Dubrovačka banka je obavezala male dioničare da dio plaćenog iznosa moraju oročiti kod njih u banci.

Zbog muljanja prilikom kupnje dionica Dubrovkinje Trade, Državna revizija je od Dubrovačke banke zatražila svu dokumentaciju, ali banka joj je nije dostavila uz obrazloženje da je dokumentacija nepovratno uništena.

Nakon što je Dubrovačka banka otkupila dionice od malih dioničara, dio je kupila i od Fonda za privatizaciju, te je krajem 1996. godine, postala većinski vlasnik Dubrovkinje Trade s 51,95 posto dionica. Međutim, čim je Dubrovačka banka postala većinski vlasnik Dubrovkinje Trade, odmah se odlučila riješiti vlasništva. Svega nekoliko mjeseci poslije, Dubrovačka banka dogovara se s Fondom za privatizaciju o zamjeni dionica. Banka će Fondu dati dionice Dubrovkinje, a on njoj dionice Croatia d.d. iz Cavtata. Državna revizija ističe da ni ovaj postupak nije u skladu s zakonom, jer nigdje u ugovoru ne stoje razlozi zamjene dionica, iako je to bilo nužno navesti. Bilo kako bilo, Dubrovačka banka, nekoliko mjeseci nakon što postaje većinski vlasnik Dubrovkinje Trade, odmah se riješava dionica i na kraju nema gotovo nikakvog udjela. Ali zato Barač nastavlja davati kredite Tomašu, a dugovanja Dubrovkinje Trade sve više rastu.

Barač će kasnije zajedno s Tomašom i poduzetnikom Mirkom Obrvanom ponovo pokušati međusobno zamijeniti dugovanja, ali sud će to zabraniti (o čemu ćemo posebno pisati), pa će se krediti od Dubrovačke banke nastaviti uzimati. Obrvan je, kako će se kasnije pokazati, godinama htio preuzeti Dubrovkinju Trade, što će mu na kraju i uspjeti, o čemu ćemo također pisati u sljedećim nastavcima.

Rezultat dugovanja je da Tomaš rasprodava imovinu Dubrovkinje Trade, posebno vrijedne nekretnine, a da zaposlenici ostaju bez posla. Bez obzira na tu rasprodaju i davanje otkaza, krajem 2001. godine, te početkom 2002., Dubrovkinja Trade ima dugovanja prema Dubrovačkoj banci u visini od 35 milijuna kuna.

Osim toga, Trade je u to vrijeme dugovala još 4 milijuna kuna za plaće zaposlenika, poreze i druge obaveze. Broj zaposlenika iz 1993. godine koji je bio 440, pao je na samo 11 krajem rujna 2002. godine. Ubrzo će Dubrovkinju Trade kupiti Mirko Obrvan, te će tako svi radnici bivše Dubrovkinje Trade ostati bez posla.

U samo desetak godina, firma koja je obavljala vanjskotrgovinsko poslovanje na tržištima Italije, Njemačke, Austrije i Engleske s inozemnim tvrtkama poput Bignamija, Steadtlera, Airtempa i Furlanija ostala je bez ijednog zaposlenika i rasprodane imovine.

Međutim, smrt Dubrovkinje Trade nije svima bila mrska. Neki su prošli sasvim dobro. O njima ćemo više pisati u sljedećim nastavcima.