AFERA ZAMRAČENE ZIDINE Dubrovnik je previše slavan da bi imao ovako groznu rasvjetu

Sadašnji prijepori i nesporazumi, mnoge nejasnoće također, vezano za rasvjetu Dubrovnika čini  se kao svojevrsno dizanje prašine koja zaklanja pogled da bi se možda nešto prikrilo. Ali nažalost i na suštinu stvari, zbog čega Dubrovnik treba uopće rasvijetliti ? Ovo pitanje ne podrazumijeva osporavanje, već potrebu da se objasni bit svjetlosnog akcentiranja spomeničke baštine općenito.

Stoga potpisani smatra da bi široj javnosti trebalo  podastrijeti neka objašnjenja o neupitnoj potrebi da se ljepota Dubrovnika istakne i noću, koja se neće svesti na uobičajene ukrasne pridjeve . Neće biti ljepši, a još manje stariji, kako su neki govorili. Izgledati će noću efektnije, i naravno dramatičnije zbog selektivnosti artificijelne rasvjete, i što je najvažnije vidjeti će se. Jer, kada se nešto profanira, a sadašnji nesporazumi  oko stanja i izgleda rasvjete tome doprinose, bez obzira na ideju samu, dobru namjeru također, takova situacija može potaći na razmišljanje u smislu: što nam to treba? Ono što ima smisla, mnogima se tada može učiniti besmislenim.

Stoga ću se prisjetiti jednog svog  članka u "Dubrovačkom vjesniku" iz ožujka 1997. naslovljen sa "Možda Dubrovnik nije niti potrebno rasvijetliti"  gdje sam među ostalim napisao  i : "Bilo što da se radi u Dubrovniku, to se svakako odnosi i na rasvjetu, mora se raditi s respektom prema tom izuzetnom gradu. Ništa ne smije biti nametljivo, jer je on sam sebi dovoljan". U svom projektu s kraja 80.tih.pr.st. negdje pri kraju tekstualnog objašnjenja koncepcije rješenja rasvjete, u jednoj sam rečenici napisao i slijedeće:" Možda Dubrovnik nije niti potrebno rasvijetliti !" Bez obzira koliko to apsurdno zvuči od nekoga kojemu je taj posao struka, ja sam tada to doista i mislio. Naravno, to je bila svojevrsna parabola, nije se radilo o samoj rasvjeti, već o odnosu prema Gradu.

To je bio znak respekta prema jednom gradu koji je konačan, gradu koji ne može biti niti ljepši niti vrjedniji zbog rasvjete, bez obzira kakova ona bila. Svjetlom se  mogu samo istaknuti postojeće vrijednosti i ništa više. Stoga ova treba biti koncipirana sa  puno znanja i duha, ponekad i suzdržano, kako vrijednosti prostora i arhitekture ne bi došle u pitanje.  Čini se da sadašnja rasvjeta dubrovačkih zidina, i ostalog, nije u suglasju s prethodnim stavom. Šteta!

Spomenuti ću i uvaženog Tonka  Maroevića koji je u  zagrebačkom "Večernjem listu"u veljači 1997., u članku "Spomenici pretvoreni u fikciju" napisao  i : .... palači Sponza ne treba šminka, čak ni po cijeni usporedbe s Louvreom. Sponza od Louvrea ima naprosto viši rang " (odnosilo se je na podatak iz dnevne štampe da su ta dva objekta osvijetljena upotrebom identične opreme i koncepcije).  Parafrazirajući ovog, moglo bi se kazati da :" Dubrovnik nije neko (samo)  mondeno ljetovalište poput onih na francuskoj ili nekoj drugoj rivijeri, već i  mnogo više od toga".

Ideja da se Dubrovnik integralno osvijetli dobra je. Treba je podržati bez obzira na greške i nesporazume.  Zašto?

Gradovi su poput ljudi. Jednaki u mnogočemu, u nekim univerzalnim, dakako, vrijednostima, ali i različiti u svojim posebnostima, u svojim individualnim naravima. Kada padne mrak, nestaje prostor u kojemu živimo i u kojemu se krećemo, koji poznajemo i na koji smo naviknuli. Tada, taj prostor treba osvijetliti, funkcionalno prije svega, ali i kreativno i nadasve emotivno.

Uz pomoć umjetnog svjetla, pogotovo u današnje vrijeme prestižne tehnologije, možemo graditi, kreirati jedan određeni prostor uz uvijek jednaku kvalitetu svjetla, uz uvjet da se instalacije uredno održavaju. Svjetlo nam tada pomaže da u sredini u kojoj živimo ili samo boravimo, poznate dnevne slike ne izblijede pod opskurnim krpicama svjetla neke udaljene ulične lampe, ili se pak posve ne izgube potisnute ljepljivim mrakom noći.

Živeći u vremenu u kojem nije dovoljno samo vidjeti već i otkrivati, treba te mogućnosti iskoristiti, jer je to dio naše kulture življenja. Učinimo to i kvalitetnijim svjetlima. Osvjetljenje jedne specifične ambijentalne cjeline, nekada su to najvrjedniji gradski prostori, svojevrstan je proces. Zadatak koji se postavlja složen je, pošto nove svjetlosne instalacije moraju zadovoljiti višestruke zahtjeve: uvažavanje tradicija ambijenta, recentne funkcije, kao i perspektivu života u tom prostoru.

Nove tehničke i tehnološke inovacije stvorile su priliku da umjetno svjetlo ne koristimo samo u strogo funkcionalnom smislu, kao nekada, već da njegove velike mogućnosti  upotrijebimo u kreiranju prostora, u akcentiranju vrijedne arhitekture i stvaranju privlačne noćne atmosfere. Osvijetliti se može i nedovoljno i neprikladno, pogrešno i agresivno, ponegdje i opasno. Ali i ispravno, atraktivno i racionalnoi….itd, itd., kako bi svjetlo došlo u funkciju života u njegovu najkompleksnijem vidu.

U prakticiranju urbane rasvjete, posebnu važnost treba usmjeriti akcentiranju vrijednih građevina. One predstavljaju bogatstvo materijalne i duhovne kulture stečene kroz povijest, gledano u cjelini, a pojedinačno ponos su dotičnog grada, po čemu ovaj postaje poseban i prepoznatljiv. To svakako nameće potrebu da ih učinimo vidljivima i noću, i damo im važnost koja im pripada. To, dakako trebamo  raditi prvenstveno zbog njih samih, ali i zbog noćne slike grada. Isticanjem njegovih volumena, svjetlom otvaramo prostor, stvarajući mu treću dimenziju.

Posebna je pak u tome uloga i značaj svjetlosnog akcentiranja spomeničkih objekata, markantnih točaka našeg življenja i povijesnog slijeda. To doprinosi njihovoj reafirmaciji, tako im se produžava život u večernjim i noćnim  satima, i osigurava kontinuitet civilizacijskih dostignuća. Tada ta stara zdanja, uz pomoć umjetnog svjetla, postaju jasno vidljiva i prepoznatljiva, i više prisutna u životu ljudi.  Tim prije ako prihvatimo činjenicu da objekt nije samo slika, mrtva stvar, predmet. On je i ideja, poruka.

Završiti ću ovo jednom mišlju dubrovačkog kipara  Iva Jašića. "Dubrovnik, grad od kamena, mora biti osvijetljen jednako kao i svako umjetničko djelo u prostoru. Dubrovnik je skulptura u velikom.... "

U post festumu ću reći da, usprkos lošoj situaciji po pitanju instaliranja nove rasvjete Dubrovnika, što zbog nesretnih okolnosti, što zbog neodgovornih pojedinaca, dobro je to što u Dubrovniku, čini se tako, postoji jasna svijest da je to potrebno. Potpisani stoga vjeruje da pokušaji iluminiranja Dubrovnika s kraja 80.-tih pr.st. nisu bili uzaludni.

Ako je za utjehu, ima i gorih situacija, iako je komparacija lošeg i još goreg sve prije nego utješna. To je situaciju u Zagrebu, hrvatskoj Metropoli, nažalost.

Josip UŠAJ, d.i.e., specijalist za rasvjetu