Izmučeni i prestravljeni preživjeli taoci mole za milost, dok svjetski vođe održavaju 'važne' sastanke s porukama kako mir nema alternativu. Usprkos tome, sve se čini upravo obratno pa ispada kako rat nema alternativu.  Ljudska vrsta ništa ne uči iz svoje povijesti, nego uporno ponavlja sve, ponovno i ponovno. Logično je pitanje - je li evolucijska znanost pogriješila? Tumače li genetičari krivo genetske zapise koje proučavaju? Gdje je tu taj toliko spominjani osnovni nagon za samoodržanjem, kad ljudska vrsta sve čini upravo suprotno? Je li Bog falio? Pobjeđuje li doista dobro? Kako stvari stoje, zlo je u nedostižnom vodstvu. 

Za to vrijeme, Europa traži rješenja svojih problema, već uobičajenim serioznim sastancima s prigodnim izjavama o tome kako se traže rješenja. Od inflacije, energenata, zelene tranzicije, klimatskih promjena, preko nestašica radne snage, migrantskih problema, cijepljenja pa sve do apartmanizacije. Turistički 'boom' dogodio se ne samo na Mediteranu, nego diljem Europe. Previše ljudi putuje, nadire po povijesnim gradovima čija infrastruktura nije namijenjena boravku tolike čeljadi. Posljednjih godina svjedočimo ogromnom porastu putnika iz Koreje, Kine, Japana, Indije, ali i drugih azijskih zemalja. Milijuni ljudi ozareno  obilaze sve moguće destinacije i izravno i neizravno donose i probleme, i zagađenje, i gomile novaca koje se slijevaju u kase, državne, gradske, hotelske, ugostiteljske, prijevozničke i u sve vrste poslova i smještajnih kapaciteta. Kvaliteta života domaćih ljudi u sve je većem procijepu između imati i biti. Sve je više novih automobila koji uzimaju mjesta zelenilu, ulaže se u nove betonjare, u još, i još, i još. Venecija je uvela ulaznice u grad, Barcelona ograničava broj apartmana jer domaći ljudi više nemaju gdje stanovati. Ni disati.

Isti problem muči i Grad. Tema apartmanizacije sve je važnija za opstanak Grada i domaćih ljudi. Iako je, ma koliko boljelo , ta bitka gotovo izgubljena. Grad se sve više pretvara u grad muzej i veliko je pitanje koliko zabrane mogu promijeniti već započete procese. Davno je prošlo vrijeme o kojem je pjevala Tere, vrijeme u kojem su domaći ljudi điravali Stradunom sunčanom ili onom drugom stranom. To je bilo vrijeme kad se u Gradu kupovala sva spenza, kad su se svi poznavali i znali sve jedan o drugome prepričavajući događaje u 'svojim' betulama i po butigama. Ali i vrijeme puno skromnijeg življenja. Vrijeme kad su se popravljale postole i stara roba prepravljala. Reći će mnogi kako je to bilo puno sretnije vrijeme, kad su se ljudi znali veseliti malim stvarima i kad su se više družili i uživali u životu. Vrijeme kad su se klinci satima igrali s jednom rotom ili nekom drvenom igračkom. I bili sretni. Što sad rade? Satima bulje u mobitele. Arsen bi rekao: „Gospođo, ne žalite vi za tim danima, nego za svojom mladošću!“ 

Osnovno ljudsko pravo raspolaganja vlastitom imovinom postaje pitanje ometanja tuđeg prava na miran i normalan život. Ne znam koliko je Mato duboko zagrizao u temu zabrane apartmana koja donosi brojne druge probleme. Možda je moguće takvu odluku primijeniti na Grad kao spomenik kulture, u svrhu očuvanja, ali što god od toga činili, ništa više neće vratiti ljude u Grad. Iz jednostavnih razloga - nove mlade generacije vole Grad, ali im ne pada na pamet živjeti u Gradu. Ono što su naslijedili i oni koji su naslijedili, prodajom osiguravaju ugodan prostor s dovoljno kvadrata i malo zelenila, lakšu mobilnost i jednostavniji život. S druge strane, oni koji ipak žele ostati, planiraju dio svoje stare kamene nekretnine pretvoriti u apartmane, kako bi sebi i svojima osigurali prihod za ugodnije življenje. I zato je, čini se, sve to izgubljena bitka. Vremena su se promijenila, životne potrebe i stil života je drugačiji i ma koliko gustali u pjesmama Trubadura i s njima pjevali 'Ulicama moga grada', život se preselio iz Grada dok su u ulicama neki drugi ljudi. Van njega pitanje apartmanizacije, ali još i više urbanizma, druga je tema. Koliko apartmana je biznis koji treba porezno tretirati kao i hotelijere, a koliko je izvor prihoda i popuna kućnog budžeta? Problem koji Mato želi riješiti, problem je sasvim druge vrste. Moj Mato, pitanje je - kuda ide ovaj svijet? Pitanje je tko je ostao i tko doista želi živjeti u gradu muzeju. I ne, to pitanje nije samo za Mata, nego i za Srđevce, i za Vikicu, za sociologe, za filozofe i mnoge druge struke. Više u smislu teoretiziranja, jer svijet se promijenio. Život se promijenio, ne nužno nabolje. Prošlost i sjećanja su prekrasni, ali taj vrli novi svijet je pošao neđe drugo. Na Lapad i Babin kuk, u Mokošicu gdje je bolja infrastruktura i komotniji život. I nedostaju im novi prostori za nove obitelji. Čežnja ostaje, ali navike i tempo života, čak i onih koji žele povratak na negdašnji život Grada, su se isto promijenili. Na kraju će ostati samo Lući, Igor Hajdarhodžić i pokoja nona kao potpuni furešti među fureštima. A odnekle Tere pjeva: 'Zaboravi ako možeš...'. Eto vas.