Što se tiče demografije, odlučan je kako treba ukinuti poreze i namete svim onim potomcima Hrvata koji se vrate iz Argentine, Čilea i ostalih zemalja, zasad, kako se čini, samo onih s američkog kontinenta jer oni imaju love pa će pritom i investirati u Hrvatsku. Bit će tu puno posla za novo Ministarstvo demografije, iako ipak ne pod dirigentskom palicom glavnog imovinca Radića. Ali bit će njegov čovjek, kao i u energetici. Jer gdje ima plina, ima i novca. Očekujemo kako će gorostas hrvatske diplomacije Grlić Radman promptno reagirati i dodijeliti dodatno pomoćno osoblje veleposlanstvima iz navedenih zemalja, naravno, sa znanjem engleskog jezika, kako bi se izbjegli nepregledni redovi, gotovo kao nekad u vrijeme Milke Planinc za kavu i guzotar. Kolone svih onih koji će navaliti na povratak hrvatskim korijenima u hrvatsku domovinu.

Ne znam hoće li se sve te olakšice odnositi i na one koji nemaju para, već se nadaju u Hrvatskoj izvući iz siromaštva. I oni su Hrvati, barem po prababi ili prađedu. Hrvatska je poznata kao zemlja u kojoj nema siromaštva pa i oni mogu bezbrižno stati u te nepregledne redove. Lika i Slavonija potaracat će se gomilom novih Hrvata. Nešto slično je svojevremeno pokušao i Plenki, nudeći početnu lovu za otvaranje vlastitog posla onima koji su iselili u Irsku, Njemačku i šire. Plan je neslavno propao, dok je onih nekoliko naivaca koji su se vratili, nakon gubljenja mjeseci i mjeseci u birokratskim zavrzlamama naše administracije, na kraju odustao i vratio se u Irsku, Njemačku ili gdje već. To vam je zato što nismo imali Ministarstvo demografije. O ključnim razlozima zašto se neodgovorne Hrvatice teško odlučuju na više djece poput manjih plaća za žene, seljenje na lošije radno mjesto u trudnoći, rad s ugovorima na određeno vrijeme, nedovoljno vrtića, da ne govorimo o vrtićima koji rade u obje smjene, kako bi zaposlene majke mirno obavljale svoj posao. O pedijatrima kojih nema dovoljno, osobito u manjim sredinama, dobroj infrastrukturi i dostupnom stanovanju, Bartulica ništa nije rekao. Nije ni zucnuo o potpomognutoj oplodnji zbog koje brojni parovi prolaze itekako skupu agoniju.

S druge strane, naši imovinci uveli bi ponovno Bandićev model majke odgojiteljice koja bi primala plaću nekih petnaest godina, ovisi naravno o broju djece, nakon čega su joj šanse za tržište rada minimalne ili preciznije - nikakve. Zapravo ni ne treba joj posao jer se radi o stavljanju žene na mjesto koje joj pripada. U kuću uz šporet i brigu o nasljednicima. Poslušnu i brižnu. Kojeg vraga ima tražiti među genijalnim tipovima poput Bartulice i Radića, i ostalih sjajnih muževa koji dovoljno zarađuju i mogu uzdržavati ženu i djecu? Dičnih hrvatskih muževa koji znaju gdje je ženi mjesto. Drugi skalin koji bi učinkovito postigao vraćanje žene na 'madrac' i u kuhinjicu, trebao bi biti zabrana školovanja ženske djece. Dobro, osnovnu školu bi im mogli dozvoliti, uz obavezno uvođenje predmeta Domaćinstvo u većem obimu nego je to bilo u Socijalizmu.To bi sve riješilo. Zbogom brizi o premalo malih Hrvata! Riješena demografska obnova!

Tužna vijest iz Grada duboko je potresla cijelu Hrvatsku. Pošo nam je veliki gospar Luko Paljetak, gospar nježne duše, pjesnik, esejist, akademik, dramski pisac, prevoditelj  i prije svega čudesan renesansni čovjek, koji je dijete Grada kojeg je uvijek i iznova obilazio i otkrivao. Pamtim radost koju je pružao od običnog pozdrava pri susretu i par razmijenjenih rečenica, nakon čega uvijek sasvim drugačije nastavljaš dalje. Nastavljaš sa širokim osmijehom, ma kako prije bio zaokupljen sasvim drugačijim mislima. Nema djeteta u Hrvatskoj koje nije znalo njegove 'Miševe i mačke naglavačke', jednako kao što ih i mi stariji i danas pamtimo od djetinjstva i govorimo ih ponovno i ponovno klincima, koji ih pamte i sasvim sigurno će ih prenositi na sljedeće generacije. Grad za njega nije bio samo mjesto u kojem je rođen i u kojem je živio, već po njemu 'model svijeta'. I kako je govorio „On je Grad – biće, i kad shvatite njegovo značenje, naprosto ste opremljeni za život“, ali je i upozorio kako vam „Grad otkriva onoliko, koliko ste mu dorasli.“ Ako je istinita ona njegova, koju je često ponavljao, kako ljudi zauvijek žive u sjećanjima, uvjerena sam da će naš gospar Luko, taj čudesni renesansni romantik, zauvijek živjeti, ne samo u Gradu. Eto vas.