U ovakvom kapitalizmu samo budale imaju djecu
Smrt je mala maca prema mom najvećem strahu. Oduvijek sam se ponajviše bojao rada. Ne baš rada kao rada, nego radnog mjesta. Biti zatočenik neke firme i šefa bolesnika koji te tjera raditi osam sati dnevno plus prekovremene. Kada tome pridodaš odlazak i dolazak s posla, od dana ti ostane – mrak! Nemaš vremena ni za poštenu sraćku, a kamoli za odgoj djece, hobije, prijatelje…
Godina je 2023., a osmosatno radno vrijeme relikt je daleke povijesti, još dok su industrijski dinosauri poput Henryja Forda vozili Zemljom. Prije točno stotinu godina poznati britanski ekonomist J. M. Keynes smatrao je da će razvojem tehnologije doći do skraćenja radnog tjedna na svega 15 sati, a da ćemo ostatak vremena koristiti za osobni rast i razvoj. Oh kako li je samo stari John Maynard bio u krivu. Čitavo stoljeće je prošlo, a današnji zaposlenik radi više od onoga iz doba prohibicije i Hitlerovog dolaska na vlast. Jebiga, da bi danas preživio u surovom kapitalizmu modernog doba – gdje najobičnija šupa košta pola milijuna eura – prisiljen je raditi dva ili tri posla. Odradi svoju (ne)normalnu osmosatnu radnu smjenu, pa se ukrca u svoj leasing auto i ostatak dana provede kao vozač Ubera.
Što čovjek manje radi, produktivniji je
Rezultat svega je dobro poznat – naš junak će prije ili kasnije biti redovni posjetitelj bolničkih hodnika, a po kojem će se odjelu metiljati, odlučit će genetika. Uglavnom, bolji život od radnika zapadne hemisfere 21. stoljeća imali su rimski robovi koji su se barem mogli nadati da će postati gladijatori, pa će nakratko biti prave pravcate zvijezde na koje će se vlažiti Rimljanke, a možda im se na koncu smiluju, pa im daju slobodu. Istu onu slobodu koju današnji Zapadnjak može dokučiti jedino Eurojackpotom. Znači nikad.
No, u posljednje vrijeme ipak stižu optimističnije vijesti. Veliki međunarodni eksperiment s četverodnevnim radnim tjednom pokazao je da se takav koncept rada isplati i zaposlenicima, ali i poslodavcima. Ukratko, produktivnost je ostala ista ili je čak zbog motiviranosti zaposlenika narasla, a njihovo cjelokupno psihofizičko zdravlje im se znatno poboljšalo. Smiješno je što su se ovakva istraživanja uopće provodila – dovoljan je zdravi razum da logički zaključi – što čovjek manje radi, produktivniji je. Manje je više, ne samo u radu, nego u svemu ostalom. Balans. Ključ kvalitetnog života i ujedno ključna riječ koju kapitalistička šizofrenija želi istrijebiti.
Najsmiješnije mi je kad današnji poslodavci kukaju kako nitko ne želi raditi. Da, baš su radnici stoka. Ne žele raditi od jutra do mraka bez slobodnog dana za plaću s kojom u Lidla možeš kupiti dvije-tri spenze. To nije rad, već robovlasništvo. Doduše, čak je i robovima bilo bolje, jer bar nisu plaćali krov nad glavom. Ukratko, čudo da po ovakvim uvjetima uopće itko radi. Naravno, riječ je o jadnicima koji moraju, jer imaju djecu, pa su prisiljeni pristajati na bilo što.
Okovi
Ali današnji mladi se neće zajebati kao njihovi starci. Oni djecu neće imati ni u najvećem ludilu strasti, znaju dobro da su to okovi. Pošto neće biti djece, još više neće imati tko raditi, pa će se uvoziti milijuni Indijaca, Nepalaca, Afrikanaca, ali ni oni u budućnosti više neće željeti imati djecu, pa na kraju apsolutno nikoga neće biti na planeti.
Ili to, ili će u bližoj budućnosti skroz biti promijenjen sistem rada – radit će se znatno manje za istu ili višu plaću. Ovako kako je sad je skroz neodrživo. Djeca od 18 ili 19 godina tuku sezonu na gliserima, autima, raznim turama kako bi skupili nešto novca za zabavu, jer vani ne mogu izaći bez par stotina eura. I onda im još pribokavaju da su lijeni i ne žele raditi. A istina je da rade puno više od moje generacije. I naravno da neće imati djecu, jer samo budale u današnjem dobu prekomjernog rada imaju potomke.
Za sinove i kćeri treba imati vremena, a kako kad si po cijele dane na poslu? Na poslu na kojem si plaćen manje od tisuću eura, a jebeni King u Studenca dođe 4 eura. Smrt je stvarno mala maca prema ovakvim uvjetima rada.
Za plaću s kojom možeš priuštit jedino odjel za gastroenterologiju, opću internu medicinu i(li) psihijatriju.