Zadnji put sam vjerovao da se nešto u Hrvatskoj može promijeniti dolaskom na vlast Kukuriku koalicije. Bio sam mlad i naivan kao dijete koje ulazi u pakao ovisnosti o Nutelli. Zoran Milanović, taj lik što lockdownom baulja da se hrani ne baci, ubio je u meni svaki oblik Rta Dobre nade. Jednom mi je u Kobašu jedan dragi stariji čovjek potvrdio Milanovićev poučak:

-Nema ti ništa od budućnosti – nasmijao se i otpio gemišt.

Od tada, pa sve do danas, a prošlo je debelo desetljeće, nemam nikakvog rta za kojeg bi se uhvatio na parlamentarnim izborima. Tko god došao, ništa radikalno neće promijenit. A radikalno vrijeme, u kakvom živimo, zahtijeva radikalne mjere. Prije korone smatrao sam (majke mi, ne znam odakle mi taj optimizam) da svijet ide u dobrom smjeru – polako, ali ide – no danas nisam više siguran. U biti jesam, civilizacija u kojoj dominira ovakav suludi kapitalizam, ide u pizdu materinu.

I čak nije pitanje imaju li danas ljudi para više nego ikad prije. To je skroz nebitno. Ako ćemo iskreno, vjerojatno je financijska situacija prosječnog Zapadnjaka nikad bolja, no je li i njegova kvaliteta života? Uzmimo samo Dubrovnik kao primjer. Para je nikad više, a opet svi su više-manje nesretni. Kvaliteta života je nula, nema druženja, smijeha, sitnih radosti... Samo se trči za lovom, život proleti u zgrtanju, jest da se ode na skijanje i daleko putovanje, ali to je svega nekoliko tjedana godišnje. Što je sa svakodnevnicom? Ona je bezvezna.

Teški reset

Svima nam treba teški reset, povratak sitnicama koje nas vesele - kupanju, Divljoj ligi, sjedanju ispred zgrade u toploj, ljetnoj večeri, gitari i pjesmi, plesu na muziku iz zvučnika auta – svim tim malim stvarima koje su se izgubile u trčanju za novom turom, novim apartmanom, novim restoranom… Nije to ludilo došlo preko noći, traje još od vremena Kukuriku koalicije, i mic, po mic, i došli smo u vrijeme kada možeš biti doktor, inženjer, arhitekt, što god, i koliko god dobar i uspješan bio, nikad nećeš moći priuštiti mjesto za stanovanje. Potpuni poremećaj sustava vrijednosti. Samo u dubrovačkoj bolnici nedostaje više od stotinu liječnika. Pa nije nitko lud da se godinama školuje i da radi taj odgovoran posao dok u isto vrijeme netko s tri, četiri apartmana okreće bolju lovu i ne plaća porez, nego neki smiješni paušal. I nema tome kraja. Daj još, i još, i još, ali lako da je taj netko sretan, nego nije ni to. Nema gdje izaći, nema društva, sve košta kao Mercedes…

Koje je rješenje? Jebiga, da ga znam dobio bih Nobelovu nagradu za ekonomiju. Ali od nečega treba krenuti. Sandra Benčić, kandidatkinja za premijerku iz Možemo, nedavno mi je u intervjuu kazala da ona sa saborskom plaćom jedva preživljava na ove cijene, a da o stanu može samo sanjati. Sve se vrti oko nekretnina. Baba ti je ostavila bezvezni derutni stan i ti ga prodaš za 200 tisuća eura. To je ekvivalent nečijeg rada 15-20 godina. Prodaš za života takve dvije nekretnine i ne moraš apsolutno ništa raditi.

Benčić smatra da se čitava ta priča s apartmanima treba riješiti preko poreznih razreda. Osobi se zbrajaju svi prihodi koje ima i na temelju toga ju se oporezuje. Primjerice, ako netko ima ukupne prihode u godini do 150 tisuća kuna (posao plus apartman), onda plaća mali porez, ako ima između 150 i 300, nešto veći, i tako dalje i dalje. Naravno da bi naš čovjek našao neke rupe u zakonu i izbjegavao porezne razrede, ali nešto bi se ipak postiglo. Ili to, ili progresivni porez na apartmane. Za jedan apartman mali porez, za dva veći, a za četiri ili više veliki da se vlasnik demotivira na iznajmljivanje turistima i da se spriječi daljnji rast nekretnina, te da domaći ljudi, posebno mlade obitelji, imaju gdje živjeti.

No, to je samo dio problema. Nedavno je u Zagrebu održan skup na kojemu se govorilo o odrastu, relativno novoj ideji koja zagovara da ovakav kapitalizam koji se temelji na neprekidnom rastu ne može trajati unedogled, jer crpi ograničene Zemljine resurse. Svatko s malo sive tvari u mozgu razumije na što odrast cilja, uzmimo samo plovila na Jadranskom moru. Iz godine u godinu njihov broj raste, jednako kao i zagađenje mora, gužve su već sada tolike da nitko ne uživa, ni domaći, ni turisti, infrastruktura jednostavno ne može pratiti toliki rast. Gdje je kraj? Dok sve ne popuca samo od sebe.

Odrast je za sada više ideja, još se o njemu vode debate, promišlja kako bi ga se moglo implementirati, nema konačnih smjernica, ali poanta je priče da se i bez konstantnog ekonomskog rasta može dobro živjeti. Zamislimo samo da se zabrani sav promet u Dubrovniku osim javnog prijevoza i dostave. Auti se više ne bi kupovali, ne bi država ubirala porez, smanjio bi se broj zaposlenika – došlo bi do odrasta, jel te? – ali s druge strane, ljudi bi uštedjeli na kupovini i održavanju vozila, udisali bi čišći zrak, napravile bi se biciklističke staze (ni uzbrdice u Dubrovniku više nisu problem, jer postoje električne bicikle), smanjila bi se razina buke, dobilo mi se masu dodatnog prostora gdje bi se mogle izgraditi šetnice, parkovi, igrališta... Na kraju cijele balade, ekonomija ne bi rasla, možda bi se manje love okretalo, ali kvaliteta života bi bila bolja.

Pešeljcu treba odrast

Ili recimo Pelješac. Predivan je baš zato što nije previše razvijen. Još uvijek je divlji s prekrasnim šumama i plažama, bez previše hotela i masovnog turizma. Tom poluotoku treba odrast – umjesto gradnje novih smještajnih objekata i prometnica, treba uzet macu i lupat po postojećem asfaltu, kako bi najljepši dijelovi Pelješca bili još teže, a ne lakše dostupni. Odrast. To mu treba.

Možemo i Sandra Benčić podržali su taj skup u Zagrebu. Ništa se posebno pametno tamo nije zaključilo, ali odlično je da se debatira. Meni je dovoljno što Možemo uopće o tome razmišlja. Eto koliko su niski moji kriteriji nakon HDZ-a i SDP-a. Čak i da Možemo pobijedi na parlamentarnim izborima (što je rangu mog dobitka na Eurojackpotu) ne vjerujem da bi se išta posebno promijenilo. Nema Možemo dovoljno ljudstva koji bi uspjeli provesti korjenite institucionalne reforme. Ali nema veze, neka se barem govori o odrastu i poreznim razredima u javnoj diskusiji.

Ovako kako je sada gdje drogirani kapitalizam divlja zapadnom hemisferom i sve aktere čini nesretnim nema više apsolutno nikakvog smisla. Treba prestati mjeriti ekonomski rast i početi izračunavati zadovoljstvo građana. To je povezano do neke mjere, ali ne nužno. Ima sad na Netflixu sjajan dokumentarac Blue Zones koji govori o lokacijama na svijetu gdje živi najveći broj stogodišnjaka.

Nije komplicirano za shvatiti zbog čega su ljudi tamo sretni i zašto dugo žive bez teških bolesti. Da se to okruženje preslika bilo gdje na svijetu (kao što se i pokazuje u dokumentarcu) svuda bi se moglo postići jednake rezultate. To je taj odrast kojem trebamo težiti – mirnom, sretnom, zadovoljnom životu gdje nas vesele sitnice – naš Rt Dobre nade.

Ali gdje je tu lova?, pita Nutella i ostale korporacije.