Prije jedno mjesec dana sam došo ujutro na kafu malo prije mojih penzionera i sjeo za tavolin, a za susjednim stolom sjede dva bračna para. Znam ih onako površno, iz viđenja. Ma ne ko Turudić Josipu, nego stvarno ih znam samo iz viđenja. Nazovem im dobro jutro i sjednem. I oni meni. I, dok čekam ove moje počnem nešto prebirat po mobitelu, a za uho mi zapne da se ova dva para ustvari dogovaraju kako će poć na Lastovo jer da je tamo čuveni Lastovski Poklad pred Čistu Srijedu. Žene im, ko sve žene, oduševljene. Samo da im je neđe poć!

Mislim se nešto, oli je moja drukčija? Odma mi padne na pamet da bi i ja mojoj mogo predložit da i mi pođemo. Nijesmo, ni ona ni ja, nikad bili na Lastovu. A, tu nam je, takoreći na vratima od kuće.

Kad sam iza kafe došo doma, dok je moja spravljala objed, odma sam malo pročačko po internetu i nalazim pravo bogatstvo podataka o Lastovu. Moj Bože, otok tako blizu, nekako zanemaren u svijesti svih nas. O njemu tako malo znamo, a bio je naš suputnik kroz sva stoljeća Dubrovačke Republike. I krcato podataka o tome njihovom čuvenom Pokladu.

Sve sam u tajnosti pripremio, dogovorio apartman, pogledo kad ide trajekt i onda sam se odlučio reć joj da idemo. Takoreći u zadnji čas, samo par dana prije. Dakako, odma dobijem „fugu“ zašto joj to nijesam reko prije, da se nije spravila... Pa onda, da smo mogli nekoga i zvat da ide s nama što ne možemo ovako u zadnji momenat. Pa da nije doma oprala svu robu, pa ko zna kakvo će bit vrijeme? Odma se uhitila mobitela i prognoze vremena, pa pitanja o brodu, trajektima. Da će nam bit dosadno itd. Lijepo joj govorim da sam sve uredio. Ma, i povrh svih tih problema, vidim da se veseli putu i da se spravlja, pakuje bagaje. I prigovara.

U neđelju ujutro je partenca, idemo preko Pelješca, oblačno, ko da će počet kiša svaki čas. Na radiju u autu rock balade iz osamdesetih i devedesetih. Ta me muzika vraća u mlađe dane i vuče me da stisnem gas, ali mi pada na pamet da je policija često na novome putu iza Prapratnoga pa smirujem strasti. Kad čovjek polako vozi ima to i svoje prednosti jer može razgledat okolo. Tako vidim jedan detalj u vinogradu odma iza Prapratnog đe su vrijedne ruke u brdu ikrčile šumu, napravile međe i posadile lozu. I tamo, na vrhu strmoga vinograda, stoji jedan mali bager koji će i dalje krčit šumu da bi se učinilo mjesta za nove trsove loze. Baš me briga za tu novu lozu ma to mi govori da tu ima mladih koji krče dalje i sade. Bravo mladosti. Bog vam do' snage.

Svraćamo u starih prijatelja na Pelješcu na objed. Još nije Korizma pa možemo malo pisat i o hrani. Naša draga domaćica i prijateljica nam spravlja domaću janjetinu s bižima i koprom. Iza objeda i čaše dobroga vina valjalo bi malo i prileć ma valja nam do Orebića, pa trajektom u Korčulu, pa u Vela Luku i onda uveče trajektom na Lastovo. Preko Korčule dakako ima novi i brzi put ma ja radije biram onaj stari preko Čare, Smokvice, Brne, Prižbe i Blata jer se nikad ne mogu dovoljno nadivit ljudskom trudu u podizanju onih silnih vinograda i maslinika. Obožavam Korčulu iako nema u meni kapi korčulanske krvi.

I, finalmente, kasno uveče, Lastovo. Na trajektu je bilo lijepo. Malo mrtve morine ma ništa strašno. Nijesu nam trebali saketi. Dobra naša gospodarica, tete Milka u Zaklopatici, nas je dočekala, sva brižna i draga, i smjestila nas u apartman. Kaže nam da odma ujutro pođemo u mjesto Lastovo i da se priključimo grupi koju vodi turistički vodič da nas upozna sa običajima.

Nakon lijepe noći pođemo u Lastovo i susretnemo grupu koju je vodila gospođa Meri iz jedine putničke agencije Mezzomondo, a pripomagala joj je i Dijana, šefica Turističke zajednice. Grupa se već formirala, a mi smo se – onako – prikačili. Mislim se, moj Bože, te dvije žene su kroz te uru-dvije toliko toga nama rekle o povijesti Lastova i o Lastovskom Pokladu kao manifestaciji. Knjiga bi se mogla napisat. Žene su čudo. Na njihovoj forci cijela kugla zemaljska može opstat.

Ali, da ne govorim samo o mojim utiscima. Povijest Lastova seže od prije nove ere i od Rimskog carstva. Bila je teška. Nekad davno, glavno je naselje bilo Ubli, uz more, đe se danas nalazi trajektna luka. Nekoliko godina prije 1000. godine to su mjesto neki tuđini poharali i popalili i svo preživjelo stanovništvo je pobjeglo u unutrašnjost otoka na mjesto današnjeg naselja (današnji Lastovci ga zovu „selo“) Lastovo i tamo su zatekli samo sedam tamošnjih bogatih obitelji. Pridružili su im se i zajedno su sagradili taj grad Lastovo, urbano uređen, u kojem su se ulice – za razliku od današnjih – gradile sa podzemnim kanalima oborinske odvodnje. Grad je sagrađen u obliku amfiteatra sa skalinadama, a ulice se zovu „počuvalo“, jer su uz skaline bila postavljana kamenja đe se moglo počinut kad bi se hodilo uzbrdo. A, i prokundurovat dok bi se počivalo.

Otok Lastovo ima 46 brda-vrhova, 46 polja, 46 crkava od kojih je 31 još u funkciji i 46 otoka. Otoke je teško točno izbrojit jer neki broje i hridi, a neki samo otoke. Bliže je Italiji nego matičnoj hrvatskoj obali. Ima svoje izvore vode. Nije bilo dovoljno vremena za obić Uble i Pasadur i vojne objekte bivše vojske za koje je naša Meri izradila zanimljivi obilazak, ali smo zato autom, osim Lastova obišli Zaklopaticu i Skrivenu luku. Ukucajte te pojmove u tražilice i pogledajte fotografije. Vjerujte da je to puno fascinantnije viđet uživo. Raj na Zemlji.

Nakon toga teškog iskustva oko 1000. godine u Ublima, koje je ostalo zapamćeno u generacijama Lastovaca oni su itekako i iznad svega cijenili slobodu. U takvoj tradiciji došlo je u 15. stoljeću do okupacije otoka od strane Katalonskih gusara koji su putem izaslanika tražili predaju otoka. Svi muški su se okupili na obranu otoka, žene i djecu su poslali iz mjesta u obližnju crkvu na brdu, izaslanika gusara uhapsili i spremili se za boj. Sama nebesa su im pomogla, došlo je veliko nevrijeme koje je potopilo gusarsku flotu, a izaslanik gusara je ubijen. U počast na te događaje ove je godine održan već 541. Lastovski Poklad. Ponovit ću, pet stotina četrdeset prvi!

Kad god sam u životu došo u neko staro, drevno, mjesto na našoj obali uvijek sam prvo posjetio dva mjesta: glavnu crkvu i groblje. Ono što tamo vidiš ti puno govori o mjestu, tradiciji, bogatstvu, običajima.

U Lastovu je crkva svetog Kuzme i Damjana. Da je u centru Pariza ne bi je se niko posramio. Po prvi put se spominje u librima početkom 14. stoljeća, a u nekoliko navrata prepravljana i nadograđivana. Kad čovjek uđe u nju i vidi svo bogatstvo ornamenata, oltara, slika, reljefnih postaja Križnog puta i relikvija u moćnicima svetaca Benigna, Celestina, Valentina, Bonifacija, Konstantina, Kuzme i Damjana, Gospina vela, Antuna Padovanskog i Vitala, onda je jasno o kakvoj se crkvi radi. Pred crkvom je 1310. godine potpisan i Lastovski statut. Veličina balatura je impozantna, a osobito smo bili veseli kad smo saznali da je sadašnji župnik na Lastovu naš mladi Gružanin don Tonći Ante Prizmić, naočigled omiljen među današnjih Lastovcima. Osim svih ovih podataka katkad je važniji onaj osobni osjećaj produhovljenosti koji prostor donosi, onu toplinu koja mami na molitvu, onaj osjećaj pripadnosti. Puno sam crkava u životu vidio i posjetio ali rijetko sam kad imo takav osjećaj duhovnosti ali i jednostavnosti. Duboke tradicije i suvremenosti.

Posjet groblju i pogled na nadgrobne spomenike pokazuje prije svega koje su familje od davnina porijeklom iz tog mjesta. Evo samo za primjer, zna li ko od vas da naša familja Gjivoje iz Grada svoje korijene vuče sa Lastova? A, baš su otamo. I brojna druga prezimena koja dobro poznamo. Ali, spomenici govore i koliko je bilo bogatstvo onih koji su ih naručivali, ali i bogatstvo izričaja ispisanih na tim spomenicima. Groblje na Lastovu je jedno od impozantnijih koje sam u životu vidio.

Lastovo i Dubrovačka Republika 

Znamo da je otok Lastovo dugo kroz povijest bio dio Dubrovačke republike. Postoji u mjestu Lastovo i Knežev dvor. Na zidu tarace Kneževog dvora i danas stoji uklesan kip Svetoga Vlaha. Burna je katkad bila povijest odnosa Lastova i Republike. Na početku 17. stoljeća je došlo i do Lastovske bune. Glavni zavjerenici su uhićeni i pogubljeni. Zanimljiva su i tumačenja razloga za tu bunu. Neka su i „sočna“ i nijesu baš za stranice ovako skladnoga portala, a nijesmo bili baš niti divljani da bi o tome u detalje ispitivali našu vodičku. Ali, postoje tumačenja da je knez kojega je postavila Republika u Dvor pozivao (navodne) preljubnice sa otoka i – ako bi se, uz svjedoke, utvrdilo da su izvršile preljub – da bi ih on osobno kažnjavao. Ostalo je nejasno kako ih je on to kažnjavao. Nijesmo pitali, ali navodno je to kažnjavanje izazivalo bunt lokalnog stanovništva. Ali, nećemo više o tome.

Ipak, na svakome koraku osjetite ko da ste se kalali pješke na Pile ili na Ploče. Nema nikakve razlike u ophođenju ljudi, u pristupačnosti. Svo lokalno stanovništvo je ko „naše“. Vidi se da smo svi zajedno crpili odgoj i tradiciju iz istog izvora. Još uvijek se osjeti onaj fini, skladni, starinski osjećaj. Koga god sretnete od domaćega svijeta, svak će prepoznat da ste furesti i, naravno, reć će vam „dobro jutro“ ili „dobar dan“. Ako vam nešto treba i pitate bilo koga na ulici, svak će vam skladno odgovorit ko da vas pozna „sto godina“. Baš je fini osjećaj. Ko da ste doma.

U ovaj dio moga teksta spada i dio o čuvenim lastovskim fumarima. Ima ih po mjestu dosta. Ali, izvorno, oni su bili statusni simbol i bilo ih je samo 24 do 26. Pravo da se na svojoj kući ima fumar imali su samo lastovski vijećnici koji su se sastajali i svoje odluke donosili ispod glorijeta koji se i danas nalazi ispred crkve svetoga Kuzme i Damjana. Naravno, kasnije su i druge kuće i domaćini činili fumare ali je vrijedno zabilježit ko je imo pravo u ona davna vremena imat onaj stari i čuveni fumar na kući.

Lastovski Poklad 

Ja sam se ođe „razbalio“, a još nijesam napiso ni riječi o Lastovskom Pokladu, a zato smo i došli ovamo. Uglavnom, svi pogrešno pišu i govore. Lastovski poklad je vrlo složena manifestacija. Svi govore, bla, bla, „to je ono kad spuštaju Poklada sa brda i pucaju bombe“, a to je samo mali dio te manifestacije.

Ona traje danima i setemanama. Svo stanovništvo je uključeno u to. Evo samo za primjer: dvije kćeri naše vodičke Meri, koje zimi žive u Norveškoj, su – naravno – za Poklad došle na Lastovo, maškarale se i sudjelovale u proslavi. Unuk naše domaćice, tete Milke, koji živi u Milanu, isto tako. Nije razmišljo nego je – ko i svake godine – došo, obuko monturu i sudjelovo ko Pokladar.

Na Lastovu živi, valjda, 600-700 stanovnika, a maškaranih, što muških, što ženskih, je bilo skoro 200. Ali, to nisu samo obične maškare. Oni sudjeluju na vrlo ozbiljan način, sa ozbiljnim koreografijama koje bi neki morali vježbat mjesecima. Kako je to proslava koja traje već 541 godinu naši vrijedni domaćini su uprli da ih se ubilježi u nematerijalnu kulturnu baštinu čovječanstva pri UNESCU i po onome što smo viđeli uistinu to zaslužuju.

U to jutro u ponedjenik, dok smo se vrtili okolo i gledali đe je ta Meri koja vodi grupu turista, čuli smo žena i ja neku pjesmu i viđeli zanimljivu povorku koja se penjala uzbrdu uz „počuvalo“. Na čelu povorke bandijera, iza bandijere tovar, a iza tovara Pokladari u monturama. I pjesma. Onda smo pogledali program i viđeli da bi to moglo bit „uzimanje prline“, ali naravno nijesmo ništa razumjeli. Kasnije nam je Meri objasnila da je to vrsta zemlje, glina, koja se iz polja uzima i tovar je nosi, i koja se koristi kod izrade nogu Poklada, da bi bio stabilniji dok se spušta niz konopac sa vrha brda. Nakon toga se izrađuje Poklad (lutka) i bombe koje će biti obješene o njega i pucat će dok ga spuštaju niz uzu sa vrha brda. U tim poslovima valjda sudjeluju svi stanovnici i to je velika festa. Konop ili „uza“ koja se razapinje između vrha brda i podnožja mjesta se čuva uvijek u istoj kući u podnožju i to predstavlja počast i nije važno ko je vlasnik kuće. Zajedno sa vlasništvom pripada mu i dužnost čuvanja „uze“.

Za vrijeme obilaska Meri nam je često govorila da i muške i ženske maškare, pa i spuštanje Poklada sa vrha brda, završni ples Pokladara i maškara, pa čak i povratak tovara doma (kao završni čin cijele manifestacije) cijelo vrijeme prati sviranje „lire“. Nijesam je htio prekidat pitanjima, i tu sam „liru“ nekako zamišljo ko neki trzački instrument. To me podsjećalo na Nerona i njegovo sviranje lire, a kad je sve zajedno počelo i kad sam čuo muziku shvatio sam da se radi o lijerici. Za cijelo vrijeme manifestacije uistinu sam se divio toj nekolicini lijeričara koji su neumorno svirali po cijeli dan. Takav ritam, tolika kondicija, štimanje..... Čini mi se ko da im je trebalo par mjeseci vježbanja da bi se pripremili za onakav napor kojemu su bili izvrgnuti. Čudesno.

Da bi sve bilo „kako Bog zapovjeda“, Pokladari se obraćaju načelniku ili načelnici Općine i traže dopuštenje za održavanje manifestacije, a kad ga dobiju, onda isto traže od župnika. Pri tome, prvo idu muški, pa onda ženske. Muški i ženske se ne smiju spojiti sve do uvečer, dok se Poklad ne spali.

Nakon što dobiju odobrenje od svjetovnih i crkvenih vlasti, Pokladari idu u podnožje Lastova i kreće vrhunac manifestacije koje se zove „cujanje Poklada“. Poklad se tri puta spušta po „uzu“, konopu, sa vrha brda u podnožje mjesta. O noge su mu okačene bombe. Kod prvog spuštanja pukne 5, dok drugog 7, a kod trećeg 9 bombi. Smatra se da za urod i ljetinu nije dobro ako se Poklad prevrne zbog pucanja bombi.

Cijelom manifestacijom rukovodi Capo di Sala. Dok smo žena i ja stajali u podnožju i gledali cujanje Poklada, on ko pravi domaćin koji ima iskusno oko vidio je da smo furesti i prišao nam je, javio se i popričo par riječi. Ja ga pitam kako je to bilo u ona vremena prije nego što su postojali auti? Ko je Poklada nosio na vrh brda tri puta, a on mi govori da bi se napravila neka vrsta štafete i da bi ga ljudi uprtili na leđa i nosili uzbrdo što su brže mogli i mijenjali se. Iz njega frca ponos na svoju funkciju. Naravno, nije plaćen za to, a ne bi je dao za sve pare ovoga svijeta.

Uveče, u šest ura, je završni ples svih Pokladara i ženskih maškara. Jako složena koreografija. Čovjek se upita koliko se to dugo uvježbavalo, a vježbe ustvari uopće nije niti bilo. Niti treba kad se počne od malih nogu bit dio svega toga.

Velika je sličnost između Dubrovnika i Lastova i danas. Na primjer, zimi nema ništa otvoreno. Ipak, gospođa Antica i gospar Željko u konobi Bačvara su odlučili otvorit svoju konobu jer nemaju obraza za Poklad držat zatvoreno. Došli smo žena i ja tamo u ponedjeljak uvečer i krasno i jako povoljno večerali. Sve domaće propitece. Treba li išta reć o okusu ribe sa Lastova a sin im je ribar. A dobili smo i bonus. Stol do nas su bila ona dva bračna para što sam ih u kafiću prisluškivo kad su planirali put na Lastovo. A, za susjednim stolom su došla dva mladića sa Korčule, jedan sa gitarom, a drugi sa harmonikom. I, onda je pala tako lijepa pjesma u tri, četiri glasa. Taman prije spavanja, ko najljepša uspavanka. A, gospođa Antica, osim kristalnim glasom nam se pridružila i sa svojim krasnim kolačima, a ponajviše njihovim tradicionalnim „skalicama“ koje se prigaju u vrijeme Poklada, a u stvari su iste ko naše hrostule.

Ajme koji izlet. Dok smo se ujutro u tri i po budili da uhitimo trajekt, vidio sam ženi na faci da je prezadovoljna izletom i da je to shvatila ko poklon za Valentinovo (iako me baš briga za ove pomodne, trgovačke, izmišljene, dane).

I, pada mi na pamet, jer sam se zaljubio u Lastovo u samo par dana, kako bi bilo da ovo ljeto malo Lastovo upoznamo i sa morske strane? Nije mi neka barka, nije Bog zna koliko velika, ali valjalo bi za života upoznat i Lastovnjake i Vrhovnjake. A, dogodine opet autom na Poklada. Pođite i vi, nećete falit!

Dubrovačko njorgalo