Praznik rada, mo'š si mislit, možda za druge, ali ne za mene. Ja sam morao krvavo učiti, jer mi je prijetio pad školske godine. Još je samo mjesec dana škole, i ako se sada ne stavim, nagomilano gimnazijsko gradivo nikada se neće otpetljati. Već do podneva bio sam potpuno iscrpljen latinskim padežima, pa sam odlučio pogledati utrku Formule 1, a kasnije opet nastaviti.

Postoje ti neki dani koji ti se urežu u sjećanje i nikad ne izblijede, a baš takav je bio 1. svibnja 1994. godine.

Slavko Cvitković i Goran Dijaković od početka prijenosa iz Imole nisu stali govoriti o sigurnosti vozača, čak ni dok su kamere zumirale zgodne hostese kojima su se grudi toliko stisnule u uskim kombinezonićima da je izgledalo kako će svaki čas eksplodirati. Dan ranije u subotu na treningu poginuo je austrijski vozač Roland Ratzenberger, koji se u zavoju Villeneuve zabio u zid pri brzini od 314 kilometara na sat. Bila je to prva smrt vozača u Formuli 1 još od 1982. Te godine život na stazi ostavila su dva vozača - Ricardo Paletti poginuo je 18. lipnja na Velikoj nagradi Kanade na trkalištu koje je nosilo isto ime kao i nesretni zavoj u Imoli –  upravo ono Gillesa Villeneuvea - čovjeka koji je otišao u legendu samo mjesec dana prije - 8. svibnja 1982., kada je tragično stradao u belgijskom Leuvenu.

Ne samo da je svijet oko Formule potresla smrt Austrijanca, nego je na treningu u petak i Rubens Barichello izletio sa staze, sreća s lakšim posljedicama, pa je bilo skroz normalno da su se Cvitković i Dijaković na početku prijenosa naizmjenično pitali je li bila ispravna odluka čelnika Formule o promjeni brojnih sigurnosnih pravila u novoj sezoni kako bi što više izjednačili konkurenciju. Do Imole su odvezene dvije utrke – u Brazilu i Japanu na kojima je slavila nova nada Formule Michael Schumacher -  a mnogi nisu bili na ti s novim bolidom uključujući i trostrukog svjetskog prvaka Ayrtona Sennu. Na prve dvije utrke bio je najbrži na treningu, ali nije osvojio ni bod, jer je odustao u obje. Prije treće utrke sezone u Imoli, dvostruki pobjednik Schumacher bježao je Senni velikih 20 bodova.

Betonski zidovi

Brazilac je, pričali su kasnije svjedoci, čitav vikend u Italiji bio strašno nervozan – ni sjena neustrašivog i opuštenog vozača kakav se nije pojavio još od Gillesa Villeneuvea, Senninog idola i uzora. Neprekidno je pričao o sigurnosti vozača i kako trebaju ponovo osnovati udrugu koja će se boriti da nezaštićeni zavoji poput ovih u Imoli budu zauvijek maknuti iz svijeta Formule. Smrt Ratzenbergera, kazivat će poslije glavni doktor Formule Sid Watkins, slomila je Sennu, pa su čelnici momčadi Williams, za koju je Brazilac nastupao, čak razmišljali trebaju li ga povući s utrke. No Senna je tvrdio da je spreman, iako ga je i doktor Watkins nagovarao da odustane. Ali tvrdoglavi Brazilac nije nikoga htio slušati. Spakirao je u bolid austrijsku zastavu u čast Ratzenbergera i krenuo na posljednju utrku života. Bio je vodeći u utrci sve do sedmog kruga, a onda…

Jebeni Tamburello.

Iz današnjeg kuta potpuno nevjerojatno zvuči da su se prije samo 25 godina vozile utrke na stazama gdje su betonski zidovi udaljeni svega nekoliko metara od strašno brzih zavoja – sigurnije izgleda raspadnuta jadranska magistrala nego ondašnje trkalište u Imoli - a baš takav je bio zloglasni Tamburello. Senna je uletio u njegove ralje sa 307 kilometara na sat, toliko brzo da ga ni redatelj prijenosa nije uhvatio u kadar. A onda prizor koji čitav sportski svijet zna napamet – jaki udarac u betonski zid gotovo bez kočenja, nekontrolirano (o)kretanje bolida i gume koje lete zrakom. A potom se sve smirilo kao da se ništa nije ni dogodilo. U iskasapljenom bolidu, malo nagnut u desnu stranu, nepomično je sjedao trostruki svjetski prvak.

Prvi koji je došao do Senne bio je Sid Watkins, čovjek koji ga je prije manje od 24 sata nagovarao da se ostavi utrka, ode u mirovinu i uhvati se ribarskog štapa koji je bio njihova zajednička strast.

-Na trenutak je otvorio oči. Zjenice su mu bile jako raširene i odmah mi je bilo jasno da je mozak teško stradao. Izvukli smo ga iz kokpita i dok smo ga spuštali na tlo, izdahnuo je. Stvarno nisam religiozan tip, ali kao da sam osjetio da mu je u tom trenutku duša izašla iz tijela – rekao je Watkins.

Svatko tko je svjedočio toj tragičnoj sceni bio je potresen, kao da mu je Sennina smrt uzela i djelić njega samog. Tako je to kad s nekim ili nečim odrastaš, a Ayrton je bio u mom domu još od malih nogu, pa je normalno što smo ga stari i ja smatrali za člana obitelji, iako se mama ne bi složila, jer nikad nije voljela buku koju su motori Formule stvarali, mislim da su je podsjećali na usisivač i čišćenje. Naravno da od učenja taj dan više nije bilo ništa.

Tri milijuna ljudi na sprovodu

Sutra smo se na tjelesnom okupili svi mi muški iz prvog a opće gimnazije i po prvi puta u našim životima uopće nam nije bilo stalo do igranja nogometa - tisuću puta iznova & nanovo prolazili smo onu užasnu scenu iz Tamburella. Netko je onda rekao: „Najgore mi je bilo vidjeti ono smeće od Schumachera kako slavi na podiju!“, a mi smo se svi složili. Od toga dana mrzili smo Nijemca. Naime, Schumacher je na podiju, između Larinija i Bergera, nasmijan mahao šiltericom, i izgledao je kao da mu nimalo nije stalo za smrt Ratzenbergera i izlijetanje Senne, za kojeg još nije znao u kakvom je stanju.

-Čuli smo da je Senna u komi, ali nismo znali što to točno znači. Koma može značiti više toga, čak da će biti dobro u sljedećih nekoliko dana. U tom trenutku ne želiš razmišljati o najgorem – pričao je kasnije Schumacher u intervjuu o svome slavlju u Imoli.

Senni je na sprovod došlo tri milijuna ljudi – više nego Josipu Brozu Titu - ali ne i Michael Schumacher. Zbog toga smo ga mrzili još više, za nas, bahate mulce u pubertetu, Nijemac je bio utjelovljenje zla. Kada su ga pitali zbog čega nije došao na ispraćaj Senni, rekao je da se dvojio želi li uopće nastaviti voziti.

Ipak je nastavio, a te će godine po prvi put postati svjetski prvak. U posljednjoj utrci sezone, onoj australskoj, u koju je ušao s bodom prednosti ispred Damona Hilla, vodit će sve do početničke pogreške, kada ga je Hill trebao prestići, ali Schumacher je udario u njegov bolid. Nakon sudara, obojica su odustali, a Michael je uzeo naslov. Brojne kontroverze vukle su se nakon utrke kao da su ćize kokaina, a većina gledatelja uključujući nas gimnazijalce, smatrala je kako je Schumacher namjerno udario Hilla, dok je on, skupa s njegovim poklonicima, govorio da se sudar slučajno dogodio.

Copy-paste

Samo tri godine kasnije desila se potpuno ista situacija – u posljednju utrku sezonu u Jerezu, Schumacher je ušao s bodom prednosti ispred Jacquesa Villeneuvea. Opet je Schumacher vodio, opet ga je suparnik stiskao – totalni copy-paste one australske utrke – opet je Villeneuve prestizao Schumachera, baš kao onomad Hill, i opet je Schumacher udario svog protivnika. No ovoga puta on je bio taj koji je izletio sa staze, a sin tragično poginulog Gillesa Villeneuvea odvezao se do naslova svjetskog prvaka. Bila je to neka vrsta kozmičke pravde – em Schumacher nije uspio, em je obitelj Villeneuve napokon postala svjetski prvak. No, Nijemac se vratio nikad jači i još je pet puta zaredom osvajao naslov prvaka rušivši sve rekorde pred sobom. Kada je prelazio Senninu brojku pobjeda, ovoga puta na podiju je plakao sjećajući se svog velikog rivala.

Tih godina više nisam pratio Formulu. Od Fernanda Alonsa bili su mi važniji Fernando Torres i Xabi Alonso. Godine su prolazile, a ja više nisam ništa čuo o nijednom vozaču Formule 1 uključujući Michaela Schumachera. Sve dok slučajno nisam nabasao na novu kontroverzu. Negdje tamo 2012. u 84. godini preminuo je legendarni Sid Watkins, doktor koji je ispratio Senninu dušu. Na Velikoj nagradi Singapura odavali su mu počast minutom šutnje na kojoj nije prisustvovao najtrofejniji vozač svih vremena, jer je bio na WC-u. Odavno više nisam mrzio Michaela, pa sam se nasmijao ovoj novosti, ali onoj, koja će uskoro uslijediti, nikome nije bilo do smijeha, pa čak ni Damonu Hillu.

Nostalgija

Krajem 2013. godine Schumacher je stradao na skijanju u francuskim Alpama. Prve vijesti bile su šture, u medijima se pojavila vijest da je sedmerostruki svjetski prvak u komi. Bio sam tužan, iako nisam znao što to točno znači. Koma može značiti više toga, čak da će Michael biti dobro u sljedećih nekoliko dana. U tom trenutku nisam razmišljao o najgorem. Nedugo zatim pojavile su se informacije da Michael Schumacher nepomično sjedi u kolicima, malo nagnut u desnu stranu, gleda kroz prozor i plače. Opalila me nostalgija za dobrim starim vremenima - kada smo stari i ja u sunčano nedjeljno popodne uprljani jagodama sa šlagom gledali hoće li Senna prestići Mansellov brk ili će Riccardo Patrese prestići njega – nekako se sve tada činilo ljepše nego sada. Čitajući iz dana u dan vijesti o Schumijevoj nesreći, razmišljao sam o trima najvećim i najtalentiranijim vozačima koje je Formula ikad dala. O Gillesu Villenueveu, Ayrtonu Senni i Michaelu Schumacheru. Eh što ti je sudbina - dva su poginula na stazi, a treći je u kolicima.

A onda su se vijesti smirile kao da se nikad ništa nije ni dogodilo.

Uskomešaju se tek ponekad, kada procuri neka nova, lažna informacija o stanju velikog Nijemca, ili kada se bliži svibanj, mjesec koji uzima legende. Uhvati me tad neka neopisiva sjeta, neka nedefinirana tuga, baš kao onog jutra prije točno 30 godina, kada sam se nekoliko sati prije početka utrke u Imoli, hrabar poput Senne na kiši, suprotstavljao nagomilanom gimnazijskom gradivu.

Postoje ti neki dani koji ti se urežu u sjećanje i nikad ne izblijede, a baš takav je bio 1. svibnja 1994. godine.