Prije godinu dana otišao je moj stari, još uvijek imam osjećaj da će odnekud dobauljati u gaćama Sepulture
-Halo – javio se moj stari na fiksni telefon u gluho doba noći.
-Ovdje policija. Vaš sin… - čuo se glas s druge strane slušalice.
Najgora moguća noćna mora. Ništa u životu pater familiasa ne može biti gore od glasa s druge strane slušalice koji u gluho doba noći kaže ovdje policija, vaš sin… Fakat ništa nije gore od toga – ni gol Hajduku u sudačkoj nadoknadi, ni hladni burek u Pekari Klas nakon teške pijanske, čak ni saznanje da te žena vara na kartama u remiju ili treseti.
****************************************
Jeben je to trenutak, najjebeniji od svih mogućih jebenih kada ti netko iz uže obitelji premine. To kad grobari krenu ustajati iz hlada i upute se prema drvenom lijesu. Nisam imao takvu knedlu u grlu još otkako sam se zadnji put razvalio akinetonom. Približili su se lijesu, njih četvorica, po dvojica sa svake strane. Uzeli su dvije šipke i počeli ih spretno namještati. Ubacili su kukice kroz alke, pa provjerili je li dobro drže. Dah mi se počeo prekidati. Naravno da sam prije sprovoda krknuo xanax, ali bio sam sumnjičav u njegovu pomoć.
Stoga sam se još jače stao koncentrirati na radnje grobara kako bih odagnao moguće uspomene koji bi me sad mogle početi proganjati tjerajući me da se raspadnem. Grobarima je curio znoj niz čela, ozbiljno su shvatili zadatak. Valjda nema gore stvari nego da ti se na sprovodu lijes izvrne. Zurio sam netremice kako s puno iskustva polažu mrtvo tijelo moga oca u vlažnu rupu. Odozdo s Danača čula se graja kupača. Vjerojatno Ado dole u betuli baš u ovom trenutku nekome tanka gemišt. Život ide dalje, show must go on, rekao je još davno Farrokh Bulsara.
Pogledao sam majku. Stajala je pokraj groba na kojem je pisalo Sepulchrum Sacerdotum. Držala se, iako pokapa supruga na svoj rođendan. Pomislio sam da zna s lijekovima, hvala ti farmacijo, jebe mi se što zarađuješ na tuzi. Zahvaljujući Pfizeru i Belupu uspjeli smo ostati mozaik, nismo se pretvorili u kockice. Ono malo ljudi što je došlo na sprovod razišlo se. Mater i otac su se dogovorili da bude zatvorenog tipa, bez ispraćaja. Rebatinke su mi se skroz slijepile uz noge. Bilo je vruće kao da nije rujan. Pronašao sam klupicu u hladu, i zapalio. Prva scena koja mi je prostrujala kroz glavu izmamila mi je veliki osmijeh.
****************************************
Patricija nam je nalila još jednu turu. Još otkako je došla raditi u Dix, kafić u Sedam smrtnih grijeha, svi smo je pomalo baruckali. Vjerojatno Kare, Dare i ja ne bismo toliko ni popili da ona nije radila. Ali godilo nam je njezino društvo, pa zaboraviš na promile. Rekla nam je da uskoro zatvara. Mi, ovakvi nacvrcani, naravno da nećemo doma.
-Đe ćemo?
-Pa u Divinae! – rekao je Dare – Idemo s Vespom. Sva trojica.
-Pa ti ne možeš hodati – pojavio se nekakav racio u meni.
-Ne mogu hodati, ali mogu voziti – uvijek je Dare bio optimističan.
Sjeli smo sva trojica na Vespu. Bez kaciga. Bila je 2002. godina, vrijeme kada kacige nisu nosili ni radnici na građevini, a kamoli motoristi. Dare je vozio, ja sam sjedao u sredini, Kare na kraju. Bilo je kasno proljeće, toplo, kiša je rominjala, cesta skliska k'o Lazio na kladionici. Dare je objasnio da ćemo do Divinae okolnim putem, preko Pila, da vidimo što je sa životom u gradu. Uspjeli smo doći do naše škole na Ilijinoj Glavici, Darulja je izgledao kao čovjek koji umije držati putanju motora unutar linija ceste.
Ipak to nije bila istina. Lagano stiskanje kočnice na Kapelici i eto nas kao Ćinto na prvom paru listića. Utakmica tek počela, a mi već pali. Što ima veze? Uplatit ćemo novu vožnju. Brzo smo podignuli motor i krenuli dalje. Darulja je uspio smotati onih par bogena oko Vatrogasaca, ali na Pilama ga je valjda iznenadila ravnina, pa je nešto manevrirao samo njemu znano, i opet ljubimo asfalt. Ništa strašno, par ogrebotina, a ni motor nije za traumatologiju. Smijemo se, ali upozoravamo Dareta da noć ipak želimo provesti u disku na Babinom kuku, a ne u diskus herniji na Medarevu. Dare govori da razume i ćušne ruku sa strane glave kao pukovnik Bata Živojinović u onom filmu.
Kreće uz Boninovo, stvarno drži pravac unatoč kiši, Senna bi mu pozavidio. Prolazimo i Dom zdravlja, čovječe, evo uskoro ćemo srediti i Vojnović - jebote Dare, pa ti si kišni čovjek - čak je i Bulevar Lenjina svladao kao Gilles Villeneuve šikane Spa Francorchampsa, kako stvari stoje, doći ćemo do Divinae i slušat remix Indire i onog Talijana:
…adesso sono qui, lasciantevi andare
arrivano da Croazia
si chiamano Colonia…
Ali tamo na onom sićušnom kružnom toku poviše Solituda Daretu su oči postale snene i mi se opet stapamo s asfaltom, ovoga puta nije tako benigno, pokušavamo se dići na noge, nije lako, gledam svoje koljeno, tamo je rupa, pa gledam u Karetovo, u njega još gora, krv šiklja, o jebote, šta ćemo sad, ako nastavimo u Divinaeu, možda iskrvarimo na podiju i ne uspijemo do kraja poslušat 'za tvoje snene oči, ja dala bih sve, za svaki dodir tvoj, ja se predajem'…
Odlučimo da se predajemo, za svaki dodir asfalta trebat će sašit šav. Umjesto u disko, na kraju balade, ipak idemo u bolnicu. Dare gleda svoje koljeno i govori da njemu ne treba šnajder(ica) u bijeloj kuti, da će on nastavit s izlaskom. Kare i ja u međuvremenu zaustavljamo prvo auto koje nailazi. Lik vozi četiri ženske, kakav Casanova. Mi mu objašnjavamo našu lošu sreću i da nas treba vozit na Hitnu, on začudo odmah pristaje, izbacuje upicanjene žene na kišu, a ja i Kare sjedamo na stražnja sjedala. Čitavo auto smo mu šporkali krvlju na putu za bolnicu, goru štetu napravili nego da je imao grupnjak s ove četiri ženke za vrijeme menge.
Iskrcava nas na Hitnu, a mi se sjetismo da doktori znaju zvati policiju kada sumnjaju da je netko došao zbog prometne nesreće. Tako su nam pričale stare iskusnjare koje su prošle to iskustvo. Brzo se dogovaramo što ćemo reći. Stiže ljubazni doktor Dalmatin.
-Momci, šta je bilo s koljenom?
-Penjali smo se preko ograde u Divinae Follie da ne platimo ulaz i oba dvojica pali – odrepasmo u duetu Kare i ja kao da smo Eminem feat Busta Rhymes.
-Hoćete reći – kaže opušteno doktor Dalmatin - Penjali ste se na ogradu, a onda ste istovremeno pali na istu stranu na isto koljeno?
-Tako je doktore! – zaključismo slavodobitno.
-OK – kaže on, uzme škare i pokaže gdje da legnemo.
Da lakše dođe do rane nožicama nam je raskidao gaće. Začepio nam je rupu koncem kao što su nam majke šile pukotine na omiljenim dresovima nogometaša. Operacija gotova, pacijenti ostali bez gaća. Izlazimo kroz vrata u boksericama, a tamo nas čekaju dva momka u plavoj uniformi. Doktor Dalmatin naravno da nije popušio priču.
Plavci nas vode u auto, a ja i Kare nespremni kao pred gubitak nevinosti. Što ćemo reći, mati mila, kako uskladit priče? Dovezli su nas u policijsku postaju Gruž i sproveli u neku kancelariju, valjda svome šefu. Ovaj čim nas je vidio onako gole u gaćicama odmah je popizdio:
-Takvi dolazite pred organe reda? – zaderao se, a odmah potom dodao – Brzo osobne na sunce!
U jebote pas, ja nemam osobnu. Ne nosim je sa sobom da je ne izgubim, baš sam idiot. Čemu služi osobna ako je nećeš nosit sa sobom? Kare je srećom ima. Meni ovaj opet jebe mater kako nemam osobnu. Pita me kako se zovem? Maro Marušić, govorim. Kakvo glupo ime i prezime, para neka zajebancija. Ovaj mi ne vjeruje da se tako zovem, pa me pita ime oca, adresu, broj telefona…? Šta ću, ne mogu sad lagat u ovoj situaciji, krvav, šepav i bez gaća, moram mu reći, iako će stari garant dobiti živčani slom.
Kreće brzo ispitivanje. Jebiga, ja i Kare nismo uspjeli uskladit priče, pa je on rekao da smo pali s bijele Vespe, ja s plave. Barem smo isto rekli da smo trojica bili na motoru, a da ne znamo lika koji je vozio. Da nas je samo pokupio. Kad smo već kod našeg Dareta, valja kazati da je on, nakon našeg odlaska na Hitnu, uspio pasti i četvrti put. Kakav baksuz, nisu ga upisali u Guinnessovu knjigu rekorda, a ja stvarno mislim da je zaslužio. Nitko nikad nigdje na svijetu u roku od samo sat vremena nije četiri puta pao s motora, čak ni na onim skliskim serpentinama Koh Changa na Tajlandu.
Naravno da nam policajac kurca ne vjeruje i da će nam pisat brojne kazne, ali prije toga će se još malo iživljavat na nama. Šalje nas kući da obučemo normalne gaće, pa da se vratimo na ispitivanje, jer nas više ne želi gledati u boksama. Ja i Kare izlazimo šepavi na cestu i pješke krećemo iz Gruža prema Sedam smrtnih grijeha.
**************************************************
-Halo – javio se moj stari na fiksni telefon u gluho doba noći.
-Ovdje policija. Vaš sin… - čuo se glas s druge strane slušalice - … je pao s motora. Ne brinite se, živ je. Dođite u policijsku postaju Gruž da mu potvrdite identitet. I donesite mu jedne gaće, jer je u boksericama.
****************************************************
Otpuhujem dim cigara na klupici parka Gradac netom nakon sprovoda. Nikad neću zaboraviti tu scenu, toliko mi se urezala u pamćenje. Dopotezao sam se do Šipčina, jedva hodam, koljeno boli za popizdit, a onda ugledam svjetla Nissan Micre i dobro poznatu registraciju. Izlazi stari iz auta u gaćama Sepulture. Jednom me pitao da mu posudim neke gaće, ja mu bezveze dao ove, a njemu su se toliko svidjeli duboki džepovi da im ih nikad više nije vratio. Godinama je odlazio na posao u gaćama s natpisom Chaos AD, ljudi ga u čudu gledali.
Sad će meni biti totalni keos ej di koji bi mogao rezultirati čak i polaganjem moga tijela u grobnicu na kojoj će pisati Sepulchrum:
Chaos A.D.
Tanks on the streets
Confronting police
Bleeding the Plebs
Raging crowd
Burning cars
Bloodshed starts
Who'll be alive?
Ali malo prije ludila koje će uslijediti ugledao sam lice svog oca i lagani smiješak. Trajalo je to sekundu, kao treptaj oka, ali vidio sam ga. Taj smiješak koji je značio da je stari super sretan što sam živ. Jest da ima sina debila, ali drago mu je da je tu. Ta sekunda omeđivala je prostor bezuvjetne ljubavi. Nismo ja i stari tamo često zalazili, svakodnevnica nas je držala na distanci, ali taj je prostor postojao. Vidio sam ga tog dana, i nikad ga nisam zaboravio. Stvarno, ne bi se Woody Allen i Jim Jarmusch posramili te scene. Tata u gaćama Sepulture i krvavošepajući sin u boksericama u gluho doba noći stoje na cesti u Šipčinama i drago im je da se vide, oh itekako im je drago, iako će uslijediti neviđeno spominjanje moje majke.
Ali što je život nego kombinacija ljubavi i pičkaranja i tako iznova & nanovo sve do onog dana kada grobari orošenog čela krenu ustajati iz hlada, pa se upute prema drvenom lijesu, i polože ga u grob na kojem piše Sepulchrum?