Slušamo i čitamo zadnjih par dana sve više - hoće li se uvesti ponovo vojni rok? Hoće li se uvesti samo za muške ili i za muške i za ženske? Ko i uvijek u nas, sve je to jedna velika predizborna prdilokvijenca.

Sramota za čitat i za slušat! I ono što izjavljuju razno-razni službeni govornici, kao i oni koji komentiraju te njihove izjave. Kakvih se sve gluposti tamo može nać, to ne može razuman i iskusan čovjek povjerovat.

Pa hajdemo malo iskustveno pogledat što nas povijest uči.

Je li iđe na svijetu postoji neko područje koje je povijesno imuno od rata? Postoji li taj raj na Zemlji? Ja ne znam da takvo mjesto postoji. Zapitajmo se onda malo pobliže kako mi stojimo ođe na našim prostorima sa povijesnim iskustvom? Ja mislim da o tome dovoljno znaju i oni koji su imali poklonjenu „dvicu“ iz povijesti. Pobrojimo samo ratove u zadnjih sto, dvjesto godina. Svi su na ovu našu lijepu zemlju posezali, svi bi nešto sebi uzeli, svi su gulozni na nešto naše. Povijesno su to bili ko zna koliko puta Talijani (a i danas opet nešto „šuškaju“ o tome), treba li nešto govorit o Srbima? Od kad znam za sebe barem su Mađari bili „kuco“, a evo i oni su nešto počeli vješat karte Velike Mađarske koja se, zanimljivo, proteže sve do Jadrana. Još Crnogorci (zasad) muče, a tiho su i Bosanci i Slovenci.

Ali, vidimo da se cijeli svijet uskomešo, pada cijeli svjetski poredak koji je uspostavljen nakon II. svjetskog rata koji je kako-tako obećavao mir i prosperitet. Nema više bunace, javljaju se lovci u mutnom koji oživljavaju neke bolesne povijesne snove i počinju ratove ili njima prijete.

Zato, žao mi je što to moram reć, povijesno iskustvo nas uči da će jednoga dana opet bit rata na ovom našem području. Ako me pitate kad na to vam ne znam odgovorit. Ali da će ga bit, to sam poprilično siguran. Povampireni snovi nisu prestali. Oni se i dalje sanjaju i čekaju priliku.

Evo, nedavno čitam preneseni članak iz srbijanskih medija na jednom portalu. Autorica je povijesničarka iz Srbije koja kritizira nastavni program povijesti u njihovim školama. Taj nastavni program već desetljećima je potpuno suprotan svemu što se o povijesti nakon I. svjetskog rata uči u cijeloj Europi. Uglavnom, u tome školskom programu djeca uče da su žrtve cijele Europe, a osobito susjednih naroda. Njihovi fašisti i nacisti se u nastavi proglašavaju borcima za slobodu, a takvima ih proglašavaju i njihovi sudovi i rehabilitiraju ih. Uče ih da se njihova nacionalna prava sustavno krše posvuda. Netko će reći da su to njihovi posli. Ali, pitam se što će se dogoditi kad nakon dvadeset ili trideset godina isto toliko njihovih generacija izađe iz škole indoktrinirano takvom nastavom, a žive s nama na granici? Hoće li se stvorit kritična masa da se cijeli jedan narod usmjeri protiv nas u dubokom uvjerenju da su u pravu i kako se od toga obraniti?

Zato nemam ništa protiv da mi svaki dan pratimo naše dnevne događaje, dobre rezultate u gospodarstvu, da brojimo rekorde u noćenjima, da se veselimo sportskim uspjesima naših sportaša, da brinemo o dnevnim stvarima, ali da pri tome ne zanemarimo one temeljne stvari o kojima svaki ozbiljan čovjek treba razmišljat, a to je prije svega osnovna sigurnost. Isto kao što ozbiljan čovjek jednom godišnje pođe na ozbiljan liječnički pregled i provjeri svoje zdravlje čak i kad mu sve drugo u životu ide sjajno.

Ludost je i promislit da bi se itko razuman pripremao da bi ikoga napadao, ali bi bilo dobro bit itekako dobro opremljen i obučen. Da nikome, ni u snu, ne bi opet palo na pamet ponovit ono od prije tridesetak godina.

A, za one među nama koji vjeruju da nam je 5-6 dobrih aviona ili članstvo u NATO paktu dovoljno, reko bi da su jako naivni. Niko neće doć ostavit kosti da bi nas obranio, eventualno može doć pripomoć, kad i ako stigne. Ne znam što neki misle? Da bi nas Amerikanci došli branit, a da bi mi bili po kafićima, igrali igrice na kompjutorima ili putovali po svijetu? Još je Stjepan Radić govorio da je jadan onaj ko se iz tuđe vreće namjerava kruha najesti.

Poučno je i zabrinjavajuće pročitat katkad komentare ispod izjava naših dužnosnika (iz Ministarstava, Sabora, vlasti ili opozicije). Neki kažu: „što ću branit kad su sve stranci pokupovali ili se pokralo“, neki opet kažu: „hoću li opet ić ja ili moje dijete, a neki će opet u minkensku bojnu“, neki: „ja ću ić ali samo u istu jedinicu sa djecom političara“. Neću nabrajat sve komentare jer ih ima stvarno „paprenih“. Uglavnom protiv političara. Mislim da su se, generalno, baš svi političari u ovoj našoj domovini poprilično zgadili ljudima i da je kod jednog dijela ljudi značajno splasnuo onaj zanos koji je sve nas u ono najteže vrijeme nosio. Patriotska im je dužnost, prije svega, prestat pričat gluposti i obnovit ono što su poprilično unazadili.

I, pred kraj, samo za primjer, sjećam se jednog dokumentarca kojega sam sasvim slučajno, iz dosade, gledo na televiziji prije više od dvadeset godina. Film je bio o tad najčuvenijem svjetskom kardiokirurgu. Čovjek od otprilike 30 godina, Izraelac. Postao je svjetski poznat jer je uveo neku neinvazivnu revolucionarnu metodu operacije srca koja se dotad nije činila niđe na svijetu. Bio je pozivan na najveće svjetske kongrese kardiokirurga, svuđe čašćen i slavljen. Kao takav, imenovan je za službenog kardiologa predsjednika i premijera Izraela. Jedna TV ekipa je o njemu godinu dana snimala taj dokumentarac i pratila ga je u svakodnevnom životu. Inače, njegov redovni vojni raspored nije bio u sanitetu nego u specijalnim jedinicama, a tad je Izrael bio u sukobu sa nekom državom u susjedstvu (a kad nije?) i on je, uredno, tri mjeseca od te godine dana proveo u „rezervi“. TV ekipa ga je pratila i u helikopteru, u desantu, oko njih se pucalo bojevom municijom i on je bio izvrgnut riziku da pogine kao i svi ostali vojnici i nije mu njegovo znanje ni slava ništa pomogla da bude oslobođen vojne službe. On je taj dio svojega života odradio u službi svoje domovine, a za to vrijeme je glavni kardiolog države bio netko drugi. Ni slučajno ne glorificiram Izrael niti ovo što sad rade u posljednjem sukobu u Gazi nego samo ovaj dokumentarac navodim kao primjer kako i najzaslužniji i najvrijedniji pojedinci imaju svoje dužnosti koje trebaju odradit, a ne se skrivat u slučaju nevolje iza „tate“ ili neke navodno jako važne i nezamjenjive funkcije ili izmišljene dijagnoze. U protivnom, opet bi bilo „minkenske bojne“ i sličnih pojava.

A vi sami prosudite treba li nam vojni rok ili ne. Osobito nama na ovako uskom državnom teritoriju. I, ako nam treba, kakav?