UTIJAVANJE NA HLADNO Pazi Slavko, metak!
Ne baš voljen od premijera, ministar Anušić dobio je zadatak predložiti neke varijante obveznog vojnog roka koji bi mlade naučio upotrebljavati puške, streljivo, ali i ostale vojne vještine tipa: 'Slavko, pazi, metak!', za ne daj Bože, u ovim opako turbulentnim vremenima. Ono za što su ti mladi već spremni, recimo, digitalno navođenje raketa i sofisticirane vrste tehnologija za pokretanje i gađanje ciljeva, koje trebaju digitalne vještine, mi nemamo, pa nam njihova trenutna znanja ne igraju.
Trideset godina od Domovinskog rata više od polovine kasarni nije u funkciji. Ili su poklonjene u druge svrhe, ili su potpuno devastirane. Gdje i kako bi se ti novi ročnici smjestili ionako nije ozbiljna, već predizborna tema. Respektabilnu civilnu zaštitu s naoružanim građanima tipa Švicarske nemamo niti je ikad razmatrana. Tko bi se usudio Hrvatima podijeliti oružje? Nikad ne znaš s njima, što je vidljivo ako svratite do one odurne ograde na Markovom trgu u Zagrebu. Damir Bajs, bivši župan Bjelovarsko-bilogorske županije, jedini je shvatio koliki bi benefit imali mladi ljudi ako bi služili taj 'novi' skraćeni vojni rok. On je na vojnom roku u Jugi naučio složiti krevet pa je to vještina kojom se i danas ponosi. Svi oni koji nisu bili u vojsci, ako je suditi po Bajsu, ne znaju namjestit' krevet. Prijedlog je da za učenje tih vještina u trajanju od tri mjeseca, dakle, oni kojima mama namješta krevet, uz dodatno vježbanje ranog dizanja i desetke sklekova, dobiju 700 eura mjesečno i upisan radni staž. Vratimo se sad na one preko šezdeset i pet koji su u visokom postotku u anketama glasali za vojni rok, na koji bi uputili svoje nestašne unuke kojima su samo 'gluposti' u glavi.
Jedan dio njih istinski vjeruje kako je važno mlade ljude naučiti redu koji nisu savladali kod kuće, dok neki ozbiljno razmišljaju prijaviti se, jer bi tako uz mirovine od jedva 400 eura barem tri mjeseca uz tih 700 živjeli kao ljudi. Oporba se slaže kako bi neka vrsta obuke trebala, ali ni da pisne kakve su njihove ideje na tu temu, da ih ne proglase mrziteljima Domovine. Iako je vjerojatnije da se nisu toga ni sjetili. Pa je to 1:0 za velikog vođu AP-a. Svi skupa nemaju pojma što i kako, a kamoli razrađen plan o nečemu o čemu o ovim vremenima doista i treba razmišljati. Još više se u proteklim godinama trebalo razmišljati o dobroj opremljenosti hrvatske vojske koja barata opremom koja je bila već islužena prije trideset godina. Točnije, ne barata, jer ni takve nemaju dovoljno.
Za to vrijeme počele su ozbiljne pripreme vladajućih, ali i oporbe za izbore. Tako smo vidjeli prvi HDZ-ov spot na temu obnove Zagreba. Razdragani Plenki obišao je s našim dobrim gosparom Bačićem radove na obnavljanju Vinogradske bolnice i zgradu Pedagoške akademije. Nasmijan i sretan nam je poručio da nije bilo njegove genijalnosti u izvlačenju para iz EU, ništa od toga ne bi bilo obnovljeno. Nije poslao poseban pozdrav onima na Banovini koji čuče u kontejnerima, jednako kao što se nije osvrnuo na iseljeni centar Zagreba i skele i žbuku koji prijete hrabro hodajućim Zagrepčanima. Oni ionako nisu njegova izborna baza. Stranke oporbe, one na centru i lijevo, i dalje se bave Turudom pritom praveći se nesvjesnima kako se samo ako, i jedino ako dobiju izbore, mogu riješiti tog polusvijeta na najvažnijoj funkciji u pravosuđu. Za zajednički izlazak na izbore ne mogu se dogovoriti jer su ambicije i ego njihovih vođa prevelike. Plenki im je, što se Turudića tiče, pokazao srednji prst i pri tome ostaje. Jer može. Onaj dio oporbe koji je desno i desnije od HDZ-a, osim Mosta jer ga ovaj put Plenki ne bi primio, ionako namiguje Plenkiju, ma koliko govorili suprotno. Prosvjedni skup ljevice i centra zakazan za ovu subotu pokazat će što Hrvati misle, odnosno jesu li im misli dovoljne da pomaknu guzicu s kauča. Jer, i to je poruka, i oporbi, i vladajućima. Bez obzira koliko je Markov trg smanjen. Po svemu sudeći, i vladajući, i oporba se boje Trga bana Jelačića pa jedni pričaju o važnosti Markovog, dok se drugi kao sprdaju, ali sretni što nije na glavnom trgu.
Naši neponovljivi 'tata je tata' prikupili su opet i više novaca nego što su očekivali za stipendiranje učenika i studenata koji su u potrebi. Što reći doli bravo, stvarno je tata tata! I svi oni koji su donirali slike, oni koji su ih kupili, oni koji su pomogli u organizaciji bez imalo podjela na kakve smo navikli u politici. Nikoga nije bilo briga je li netko desno, lijevo ili centar. Jedino je bilo važno pomoći. I to je ono što izazove knedlu u grlu pa i suzu u oku. To je ona Hrvatska o kojoj sanjamo. Hvala im. Eto vas.