U međuvremenu je prikazana još jedna, Vinka Brešana, drugdje u Gradu, ali izgleda da se, prenesena u suvremenost, nije baš posrećila, nisam je ni gledao, ali onu „na placi“ '78. jesam i prikazao je na cijeloj stranici Dubrovačkog vjesnika, tada jedinih novina u Dubrovniku.

     Prvi odjeljak i najveći prostor dao sam „prolazniku“ sudeći prema odjeći i kapi nekom Bošnjaku. On triput prošeta pored Kafetarije, svaki put malo zastane, a geste i grimase kazuju nam da  se svemu tomu cirkusu   ̶  čudi. Treći put zastane časak dulje, pogleda i nas u gledalištu i kaže nam kao svoj komentar samo jednu riječ, odrješito „Jȁ!“.

 Gledao sam sigurno više od tisuću predstava, znam to jer sam u stručnom prosvjetnom tisku objavio više od osamsto kazališnih kritika; manju ulogu, a veće  glumačko-redateljsko ostvarenje nikada nisam vidio. Taj glumac je bio, nakon toga, i moj prijatelj, razorno duhoviti Đuro Utješanović.

Toga redateljskoga i glumačkog vrhunca ovdje, dakako, nema, teško da ga je i moglo biti. Tijekom gledanja nametnula mi se, moguće neutemeljena, usporedna mercedesa i fića.

   Naime, Držićeva poljana neusporediva je sa Gundulićevom; za dubrovačke prilike velikom poljanom. Omanji prostor pred Katedralom i ulazom na Peskariju, na južnom krilu Kneževa dvora, teško da se i može nazvati „poljanom“. No, ruku na srce, fićo je bio skroman, ali dobar i pouzdan auto.

     Činjenica je da se povijest ponavlja, ali sve neugodnija: nekadašnji Dubrovčani slobodu su plaćali  zlatom i jedva uočljivom islamskom zvijezdom i mjesecom, znakom pokornosti (!?), na vrhu Sponze, koji je u  međuvremenu uklonjen, a današnjici su Hotel Dubravka prodali navodno baš Turcima i time izgubili slobodno raspolaganje Gundulićevom poljanom: vlasnici hotela imaju svoj interes, njima Igre kao i drugim ugostiteljima, i kad su domaći, ne znače ništa.

    Ali očito znače nešto dubrovačkom župniku koji je dopustio da se predstavu igra pod  prozorima Župnog ureda te pred susjednom kućom i južnim krilom Kneževa dvora. Uza zid, na uskom prostoru jer većinu poljane zauzima gledalište. Igre se muče i gube mjesta za predstave pred najezdom pomahnitala ugostiteljstva koje čitav Grad čini prenatrpanom krčmom, a ne uljuđenom kafetarijom, gdje se zrcali gradski život, skupa sa svojim kundurarijama, grijesima i porocima onih koji zalaze u nju.

  Ondašnju predstavu nemoguće je doseći, čak ni približiti se njezinim dosezima u kojoj su protagonisti bili Miše Martinović i Izet Hajdarhodžić, oba Dubrovčani, „rođeni glumci“ već  i glumačke legende. Svaka umjetnička nadarenost  „dar je  božji“. Umjetnik se rađa, a ne postaje, premda je nuždan silan napor i predanost da se ostvari.

     „Rođeni glumac“ je na vrhu moje ljestvice vrijednosti, ali su, da to i pokaže, potrebne odgovarajuće im uloge, što mnogima, žalibože bude uzkraćeno.

     Marjana Nejašmića Banića iz Splita (Lukša) prvi puta vidim, ali očito je da  se „penje prema vrhu“, a vjerno ga slijedi Edi Jertec (Đivo). Pratim, kada mogu, što radi glumac na sceni kad nema repliku; zapazio sam Antonija Agostinija (Konte) predana ulozi.

     Ovo je glumačka predstava i svi su se iskazali, bez  iznimke. Srđani Šimunović („balarini“) bilo je najteže gore visoko i postrance na prozoru Dvora, ali čak i odatle izvrsno upodpunjuje zbivanja.

    Redateljski, sve je to solidno. Najbolje moguće u jedva išta mogućim zadanim uvjetima, prostornim i kadrovskim. Osobito ženski dio  vidno preglumljuje, no to je komedija, treba joj brz ritam, a glumljena superba ga stvara. Na početku se taj ritam inicira plesačicama.

   Temelj svakomu mogućem uspjehu Kafetarije njezin je izvrstan prijevod profesora Frana Čale (po majci Konavljanina) na dubrovački jezični idiom.

    Očita je pogreška da je „gospar“ na scenu stupio kostimiran kao „konobar“, no ubrzo se to popravilo.

Iza niske ograde između gledališta i župnog dvora nakupila se hrpa „švercera“ koji su odatle pratili predstavu; neka ih, i to je duh Igara. Gledateljstvo se jedva  dvaput oglasilo nekim glasnijim smijehom, a  pljesak je bio kurtoazan; treći izlazak na poklon je iznuđen. Bez ikakve iluzije o gledalištu, da nije riječ o  profinjenom, „goldonijevskom“ nego vulgarnom verbalnom „humoru“, uz najmanje tri ... materine, bilo bi više i pljeska i glumačkih izlazaka, to kaže moje dugogodišnje iskustvo.

Osim napomenutih u uprizorenju sudjeluju:

Hrvoje Sebastijan (kafetijer);Angela Bulum (Blage); Marija Šegvić; Mirej Stanić (Zore);Bojan Beribak (Toni);Boris Matić (Inspektor); članovi plesnog studija Step'n Jazz (furesti i mašlare); Antonela Tošić (dramaturginja);Vesna Režić (scenografkinja); Marko Mijatović (svjetlo, odlično!); Ana Mikulić (odjeća), moglo je izražajnije); Žarko Dragojević (glazba, aktivna, doslovna!); Miran Brautović (video); Linda Valjalo (koreografkinja); njihovi pomoćnici te Maro Martinović (jezični svjȅtnik) i Ivana Ljepotica (inspicijentica).

Stijepo Mijović Kočan