Ozbiljno sam razmišljao da preskočim ovu predstavu, kao da je nisam vidio, ali vidio sam je  i moralna mi je obveza i zadatak komentirati je za onoga tko me uputio na Igre. Znam da ću se zamjeriti gospodi Plazibatu i Čigiru, ali oni su se meni već zamjerili upustivši se u projektiranje nečega/ničega što ih je odvelo doista u slijepu ulicu u kojoj su opalili svoju ćorak-predstavu. Tako su je i najavili („ćorak“ je turcizam, slijepi metak), ali ovo nije smjelo doći na Igre i sramotiti naš najstariji  i jedini međunarodni festival. Tu su ljestvice postavljene visoko. Onaj tko je dopustio da ovo dođe na Igre, nikakva kriterija nema. Napravio im je medvjeđu uslugu, šteta!  Dojam je da je tu bilo nekih vezica, ne onih za  cipele.

 Ova predstava spada na neku eksperimentalnu ili avangardističku ili amatersku provincijsku pozornicu, usuprot čitavoj „armiji“ projektanata profesionalaca, njih 12, koji su svoj dio posla profesionalno obavili, neki i zapaženo (svjetlo, glasba, zvuk): ali pitu se nije imalo od čega napraviti.

Glumaca je naprosto previše za tako malo pozornica, a svi moraju od nečega živjeti. Ako nisu na stalnom poslu u nekom kazalištu, znam da neki čak i  gladuju. Snalaze se kako znaju i umiju. Preklani sam pratio Gavelline večeri; gotovo pa pola predstava bili su projekti. Rijetko koji uspije polučiti kazališnu valjanost. Kada se nanjuše jasle s lovom, a to je  ili grad ili država, svi se slete kao muhe ... Moraju, u borbi za obstanak. Prevelika proizvodnja glumaca uzrokovala je takvo stanje.   

     Već sam i previše riječi i svojega vremena potrošio na predstavu bez dramskog pisca, a to je kao da pravite kruh bez brašna. Čitateljima sam dužan predočiti predstavu.

     Na dubrovačkoj tvrđavi Revelin, na golemoj terasi, nema montažnoga gledališta nego je u osam redova poslagano oko 120 stolaca. Svatko je na svojemu stolcu pronašao napravicu s bubom za uho, prenosač zvuka koji nije valjano upotrebljen u tobožnjem dvoboju dvojice „najvećih revolveraša na svijetu“, no vrsnu glumcu takvo što i ne treba. Predstava je i bez toga skupa, jasle su pune  „ima se - dava se“ rasipa se čim se netko dočepa društvenih jasala. 

 Pripovijedanje pisca u pokušaju u jednoosobnoj  jednočinki, kazališnim rječnikom u monodrami, ima tri tematska kruga: 1) infantilna dječja mašta o kaubojskim filmovima, opisi nekoga saluna u koji sama sebe maštom prenosi „na sjecištu prerije i pustinje (...) sat na zvoniku otkuca podne ...“  Kako to odjednom sat i zvonik u preriji i pustinji“(!?). „Bijeg mašte“ tipičan za pisce početnike. No, a tomu bi trebala služiti ona napravica  za zvuk, tu je i drugi „nbajveći na svijetu“ „Johnny Brada“, a to je njegov otac i on će ga u dvoboju upucati  svojim ćorkom, iako naslov nalaže da je on sam taj „ćorak“(!?). 2. „Ubojstvo oca“ je metafora za oslobađanje od očeva autoriteta u doba odrastanja,  čest je motiv, od Dostojevskog do Freuda, u ovom pokušaju neko kajanje ... 3) Razgovor s  gledateljima, „tolk show“ kažu hrvatski potomci Zakona o jeziku,  glumac, skupa s redateljem, nije se najbolje snašao. Prekida završni pljesak pa odlazi u dubinu prizorišta pojesti sladoled „s ocem“, a mi u gledalištu smo podijeljeni; neki se dižu i odlaze, a neki čekaju da se upali svjetlo i da nastavkom pljeska nagrade glumčev trud.

     Trudio se doista jest u taj oko sat i pol zanesena govora, ali ne i „scenskog“ kao da i ne zna što je to,  nego  brzanja i  prosipanja rečenica niz bradu. Nešto je ipak izveo „za pamćenje“! Preskakanje konopa, kako se inače igraju djeca, češće curice, izvodio je dugo i virtuozno. Pamtljivo. No, to je, žalibože, inače ipak samo cirkuska izvedba.

Čestitati je svima koji su se ovim dočepali Igara, zaboravivši ono „tko visoko poleti, nisko padne“,  ako nema krila za visok let. Poštovanom gospodinu Matiji Čigiru iskreno želim bolju neku prigodu na drugomu nekomu mjestu.

Igre kao da su shvatile kako su u nevolji pa nije bilo uobičajenoga uvodnoga pozdrava „gospođe i gospari“, nego nas je sve glumac sam pozdravio, bez „gospari“.