Rijetka riječ u hrvatskomu jeziku zapravo je „iztezalište“, obalni plićak gdje se, ovdje omanja, plovila „iztežu“ ili zimi ili na popravak te „surgavaju“ u more. Takvo je omanje iztezalište, zakljonjeno turistima, izpod tvrđe Revelin. Tu je upriličena najnovija premijera prema brojnima najboljega Vojnovićeva djela, od praizvedbe 1895. u Hrvatskomu narodnom kazalištu u Zagrebu dogodine igranoga, sto i tridesetu godinu, najčešće u Dubrovniku, dakako. 

     S pokretnoga gledališta, za čitave izvedbe, lijevo vidimo i maleno pristanište te istočni dio Dubrovnika „vanka Grada“, od Ploča do Svetoga Jakova i Orsule. U pogledu nam je i more pred Lokrumom, u večeri  premijere s više osvijetljenih plovila, manjih kruzera i jahta, te otok siluetarno u pozadini.

       Desno u pogledu nam je kula Svetoga Ivana, Porporela sa svjetionikom i južni dio Porta. To nam je trajno u pogledu a to je ujedno i scenografija, jedinstvena.

      Pred tim zadanim dijelom prirodne scenografije je i ona dodana, mobilna (Dinka Jeričević), što znači da glumci tijekom izvedbe dobro uvježbano unose na  plićak/pozornicu stol, stolce i ostalo potrebito. U lijevom je kutu prizorišta uzdignuta „na kat“ malena kapetanova „kuća“ i taraca (i na njoj igra, npr. razdražena i ljutita Anica Lare Nekić, a u desnom je i jedna barka u izgradnji te stolarski banak (za kojim „planja“ Ivo Karla Mrkše). To su statični dijelovi scene. U igri je i more, svjetla upaljenih bakljā, i napomenuta rivica, kostavanje leuta uza nju (s „Amerikancem“ Nikom Marinovićem Gorana Višnjića). Prizor je jedinstven, a spajanje prirodnog i umjetnog/ umjetničkog dijela prizorišta  ̶  posrećilo se.

To je video ove predstave, a i audio je iznimno dojmljiv. Počelo je tamburicom, zaštitnim znakom mjesta radnje, odlično, (Stanko Juzbašić, šteta što nije time i nastavljeno!), a nemir i mora i neba u doba ravnodnevnice, odnosno ekvinocija, „grmi, sijeva, nevrijeme se sprema“ dočaran je uvjerljivo (Đoni Čučević), uz igru svjetala na moru.

     Ekvinocijo Iva Vojnovića donosi na pozornicu dubrovačku i okolnu pučku sirotinju, njihovu čežnju za boljim životom, za bogaćenjem, a to je jedino moguće tako da neki mladić ode, iz ovih krajeva najčešće u Južnu Ameriku.  Kao dokaz vjerodostonosti ovoga djela, u Paragvaju valjda i danas žive neki moji već daleki rođaci i prezimenjaci, a i moja je majka u Dubrovačkom Primorju godinama čekala zaručnika da joj pošalje kartu, dok nije obaznala da se njezin izabranik „u Bandzajeru“ već oženio nekom tamošnjom. Budući da je imala čvrst stav „ništa  prije oltara“, izbjegla je sudbinu Vojnovićeve Jele, da sama u obmani i laži odgaja sina jedinca pa je šteta bila manja, ali sam zato ja više vezan uz ovo dramsko djelo. Cijeli sadržaj drame/tragedije danas imamo na zaslonu interneta, pod natuknicom „Ivo Vojnović, lektira“. 

 Estetski, djelo pripada realizmu, cjelovito je i dojmljivo uzbudljivom pripovijesti o siromaštvu i bogatstvu, bez psihologiziranja ili monologiziranja.

Etički je osobito važno jer i otac i sin (Niko i Ivo) odbacuju voljenu djevojku e da bi se obogatili. Oba su stoga u konačnici bez ljubavi, a Niko i mrtav.

Gnoseološki, djelo ne donosi bitno nove spoznaje, ali iznimno uvjerljivo i životno predočava stvarne sudbine. Sirotinja je poštena, a bogatuni kriju kriminal, ovdje čak i ubojstva. Prema nekim autorima, na prvoj dubrovačkoj premijeri Vlaho Slijepi igrao je „sam sebe“, a to je još jedan dokaz utemeljenosti ove dramske pripovijesti.

Lingvostilski, značajno je koliko pisac pridaje važnosti mjestom govoru Dubrovnika i okolice kao temelju uvjerljivosti, a i dojmljivosti.

Akribijski, djelo je pisano načinom  svojega vremena u četiri čina (nemam uvjete da provjerim izvornik!), no nije uprizoreno tako, nego je prilagođeno suvremenoj recepciji samo jednoga čina, u živom i neprekinutom ritmu, svega sat i pol, kako odgovara suvremenoj  recepcijskoj uobičajenosti.

Sedmo zadano kritičko polazište, ono uvijek posebno, upravo je to mjestno kao sveobće, lokalno kao univerzalno!

 U glumačkoj družini nisam zamijetio loše mjesto, a pohvalu posebno zaslužuju Maro Martinović koji se doimao kao da i on igra „sama sebe“ (inače je i jezični svjȅtnik), te njegova sestra Perica Martinović (Marija od poste) kao i iz riječkih predstava dobro mi znana vrhunska glumica Olivera Baljak (Kate). 

Jelu, Ivovu majku, maestralno je iznijela Zrinka Cvitešić. Probranu i uspješnu glumačku družinu čine još: Goran Grgić (Frano, no nisam baš shvatio potrebu skidanja kapetanske kape), zatim i  glumac i glumački andragog, čest na Igrama, Joško Ševo (Pavo barkarijol), Toni Kukuljica (Toni Perović, nije li to  „Đorđe“ iz Gavelle, porijeklom s Pločica?), Branimir Vidić (Parok), Nika Lasić (Lucija), Mirej Stanić (Mare Pendova), Maro Drobnić (Marko Vojvodić), Božo Petrić (Stari mornar) te djeca i statisti (puk): Roko Roca,Toma Tolj, Luka Bokić, Nikolina Krupec, Nea  Martinović, Petrunjela Baće, Jelica Čučević, Ante Tonći Đurković, Nea Njirić i Erin Saltarić.

Iz svega toga je vidjeti da je redatelj, u doba „redateljskog teatra“ pomodno, zadirao u cjelovitost piščeva djela, što „štrihanjem“ što dodavanjem ili preinačavanjem, međutim sve to je imalo svrhu postizanja upravo cjelovitosti izvornog dramskog štiva na pozornici,  suvremenoj recepciji. Prije premijere u tisku sam pročitao neki najavni redateljev tekst; da nije spominjao imena, pomislio bih da se odao pisanju pjesme u prozi. Odčitao sam to kao njegovu zažarenu predanost djelu koje upriličuje.

     Zamijetio sam i izdvajam dva detalja. U trenutku sudara dvoje glavnih protagonista „na rampi“ iza njih je  neko vizualno komešanje na bliskom plićaku; zasmetalo me to kao „sukob interesa“ sa suvišnom pozadinom koja odvlači pažnju od bitnog. 

   U  prvom sukobu Jele i Nika, redatelj nju, stamenu i odlučnu, drži mizanscenski nepomičnom, dok je Niko, kvarljiv i u nevolji, u stalnom gestikuliranju i u pokretu; redateljski gledano  ̶  sjajan detalj! 

   Slušao sam i čitao kako je Krešimir Dolenčić „državni redatelj“ velikih skupova „slizan s vlastima“ koje suvladaju „sa suradnicima okupatora“, u trenutku  svjetske slave hrvatske nogometne vrste izključio mikrofon da se ne čuje njima omiljena, a vlasti nepoćudna pjesma, što je, u interesu naših  vladalaca i naših neprijatelja, umanjilo to jedinstveno slavlje. Ako je to istina, duboko prezirem i gadi mi se i taj čin i onaj koji ga je učinio. No, bila to istina ili ne, ovo uprizorenje Ekvinocija iznimno je i odlično te bi moglo potrajati više  ljeta. 

   Na prste su izbrojivi oni koji su u viđenju „rođeni glumci“. Učenik dragog mi prijatelja Žorža Para, Krešimir Dolenčić je „rođeni redatelj“.

     U ovoj predstavi, osim već napomenutih, sudjeluju i:  

Leo Kulaš (odjeća), Tomislav Maglečić (zvuk), Zrinka Japunčić (pokreti), Roko Grbin (inspicijent), Roza Jurić, Ana Trischler, Marta Dolenčić, Marta Mršić, Aljoša Reljić i Vid Veljak (pomoćnici).

Stijepo Mijović Kočan