Eto, i u zadnjem članku sam se prisjetio našega Vlada Gotovca, a danas – a opet je oblačno i tmurno popodne – prisjetio sam se jednog proljetnog popodneva neke davne godine. Još sam bio srednjoškolac i nijesam popodne imo' što činit, ništa za učit' i odlučio sam poć' u grad. Dolazim na Stradun i vidim na plakatima ispod ljute naranče kraj Onofrijeve fontane (nemojte, molim Vas, govorit: „česme“. Od toga se naježim!) da se u kinu Slobodi dava The Ten Commandments.

U ono vrijeme socijalizma to je bio šok uopće za viđet plakat za takav film, a kamoli da se dava u kinu. Jer, religijska pitanja nisu bila baš javno obrađivana, a kamoli filmovi koji bi obrađivali temu kako je Mojsije od Boga dobio Deset Zapovijedi, taj temeljni zakon u kojega se do danas svi zaklinju, a kojega se neki pridržavaju kako i koliko im to u pojedinim momentima odgovara.

Insoma, kako su me povijesne teme vazda zanimale, kako sam odgojen u religijskom duhu, kako je glumačka postava bila vrhunska (Charlton Heston, Yul Brynner, Anne Baxter, Edward Robinson, John Derek i ostali) i kako je režiju potpisivao čuveni Cecil B. DeMille, nisam se dvoumio ni časa nego kupio kartu i pošo' u kino.

Film prepun fenomenalnih scena. Za neke još i danas vladaju prijepori kako su snimljene. Ko' na primjer ona o razdvajanju Crvenog mora. Naravno da bi se današnjom tehnologijom to moglo napravit ko' od šale, ali današnjim stručnjacima nije jasno kako su to montažeri uspjeli napravit 1956. godine i o tome, svako malo, bukne rasprava u stručnim filmskim krugovima. Kamermani i montažeri iz onoga vremena, ako su još uopće živi, mudro šute i neće da odaju tajnu.

Taj je film prikazan i već izrauban valjda stotinu puta na svim našim nacionalnim televizijama i svi ste ga sigurno pogledali bar jedan put. Sjetit ćete se onda da je stari faraon, kad je sazno' da je Mojsije, koji je dotad bio izrazito uspješan princ Egipatskog kraljevstva, ustvari židovskog podrijetla odlučio Mojsija okovat u lance i prognat i da je zabranio da se njegovo ime ikad više spomene. Uz one takoreći zakonodavne, obvezujuće riječi: „So let it be written, so let it be done!“, koje nijesu ostavljale nikakvu dvojbu. Njegovo ime je zauvijek trebalo bit' zaboravljeno i niko ga nije smio izgovorit'.

E, pa pored svih spektakularnih scena iz tog filma meni se je – već kod prvog gledanja – ko' jedna od najemotivnijih scena urezala ona kad razgovaraju umirući stari faraon sa svojom omiljenom Nefretiti u kojoj joj, kao posljednje riječi prije smrti, on kaže: „I loved him too. With my last breath I'll break my own law and speak name of .... Moses. Moses!“

Zašto mi se baš danas ta scena neđe iz primozga vratila? Kakav me događaj na to mogao potaknut? Nemam pojma!

Dubrovačko njorgalo