Njegov komentar prenosimo u cijelosti: 

Prošlu setemanu napiso sam tekst pod istim ovim naslovom koji se, para mi se, dosta čitao. Ne sudim to po broju „lajkova“ (ili kako se to danas moderno govori i naziva) nego po tome što sam se sa sličnim zaključcima ko u mome članku susreo na puno mjesta đe sam se prošlu setemanu kretao (a prilično sam se motao okolo). A po tome sudim da se tema „uvukla“ u glave ljudi i to sa prilično crnim mislima, zdvojno, skoro pa izgubljeno.

E, pa nije baš tako. Pratio sam sve ove dane lokalnu štampu i naslutio i neke pametne zamisli i ideje ali sve one imaju jednu falinku u startu radi koje nemaju nikakvu šansu ugledat svijetlo dana. A zašto?

Od ranih devedesetih godina prošloga stoljeća, bolje rečeno od uspostave demokracije u Hrvata, pri tome nevezano ko je u nas na vlasti (lokalno ili nacionalno), koja god je dobra ideja dolazila od nekoga predstavnika tadašnje opozicije odma je bila osuđena na propast. Nema veze koliko je bila pametna. Jeste li ikad čuli u Hrvatskoj da se o nekom prijedlogu iz opozicije raspravljalo i zaključilo da je pametan i da ga se prihvatilo? Niste! Kako bi oni na vlasti mogli dozvolit da bi nešto pametno moglo pasti na pamet nekome iz opozicije? I tako je puno dobrih i poštenih ideja propalo u startu samo zato jer ih je prva izgovorila pogrešna osoba (iz desnog ili lijevog političkog spektra, svejedno).

Zato ću ja, koji ne pripadam niti jednima niti drugima, i koji se politikom ne bi bavio za sve solde i počasti ovoga svijeta, pokušat iznijet par misli. Valjda neće bit odbačene, barem iz tih političkih razloga. Ako će bit odbačene jer nisu kvalitetne, to je drugi „par rukava“.

Znači, ekonomski, tu smo đe smo! U prošlom članku smo, vjerujem suglasno, utvrdili da je sva moć kapitala iščeznula iz ovoga Grada, da se u njemu više nikakve odluke o kapitalu i gospodarstvu ne donose. Da se sve te odluke donose neđe drugo i da se dugo, dugo, to neće promijenit.

Što možemo učinit da se zaštite građani? Možemo jedino učinit da sam Grad bude što bogatiji i da sami građani budu što bogatiji i da time izbjegnu da postanu sluškinje i sluge krupnom kapitalu. Kako sad stvari stoje, situacija nije baš bajna.

Čujemo glasove, nisam provjeravao niti imam načina, da je naš Grad visoko zadužen i to bi trebalo što prije popravit. Građani isto ne stoje bajno. Znamo i sami da živimo u jednom od najskupljih gradova. Sami govorimo „što južnije to tužnije“, sve je skuplje, „ubijaju“ nas transportni troškovi, za svaku sitnicu koju želimo kupit valja je naručit na internet ili sjesti u auto pa put pod noge, djeca nam se školuju u velikom broju daleko iako imamo sveučilište, svaki ozbiljniji zdravstveni zahvat je daleko i vezan je za ozbiljne troškove.... Treba li dalje nabrajat?

Dakle, zadatak je isti. Učinit i Grad i građane što bogatijima. I to što prije! Ostaje pitanje kako?

Mislim da je jasno da se više ne možemo oslonit na bilo koju od djelatnosti kojima smo se prije dičili jer su otprhnule neđe drugo. Nažalost, preostao je jedino turizam koji se naslanja samo na povijest i tradiciju i ime Dubrovnika. Oslanja se na zidine, na čisto more, na Lokrum, na Elafite, na muzeje, na Stradun, mogo bi tako nabrajat do Sudnjega dana. Oslanja se na sve ono što su nam naši preci ostavili. Oslanja se na sve ono radi čega ta sva sila ljudi iz cijeloga svijeta i dolazi viđet naš Grad. Zapitajmo se zašto skoro svi dolaze baš ođe, a ne dolaze neđe drugo? Valjda ima u nas nešto privlačno što neđe drugo nema. Pa onda to nešto treba i iskoristit i naplatit.

Nadalje, nismo nikad branili, niti smo to mogli niti htjeli, nikome da dođe ođe i da ođe radi i obavlja svoju djelatnost. Svi su dobrodošli i tako smo se vladali. Ali, zar se nije realno zapitat' zašto su neki ljudi došli i  kupili ili ogradili, na primjer, butigu (ili hotel?) u Dubrovniku, a ne u Omišu. Može bit da su je tamo mogli jeftinije kupit ili ogradit? Ali ne, hoćeli su baš u Dubrovniku. Nemojmo bit naivni, pravilno su procijenili da će ođe bolje poslovat, da će ođe prodat više robe i po većim cijenama. I to je sasvim legitimno, ali mi se ko Grad i ko građani ovoga Grada moramo zapitat kakvu korist ovaj Grad i mi ko građani od toga imamo.

Moramo malo postat sebični. Ne mislim da moramo postat ingordi, ali moramo počet malo razmišljat i o svome špagu i svojoj koristi. Koja je naša korist od toga što je taj investitor došo i otvorio butigu baš u nas?

Tako evo čitam neki dan kako je Neum ove godine bio pun-puncat turista. Prosječan boravak turista bio im je tri dana što je dosta za jedan grad. To je lijepo i drago mi je. Ali, ogromna većina tih gostiju su u  Neum došli ljetovat privučeni blizinom Dubrovnika i siguran sam da su svi ti gosti bili na izletu u Dubrovniku. Lijepo su se ujutro digli, doručkovali, sjeli u auto i uputili se u Dubrovnik na izlet. Koju je korist Dubrovnik ostvario od izletnika iz Neuma? Od njih je lavovski dio došo kad je bilo loše vrijeme (a nije nam ga falilo ovo ljeto) i kad se nisu mogli kupat, zasigurno osobnim autom, doprinijeli su ionako velikoj prometnoj gužvi u Gradu. Možebit nisu ni kafu popili u Gradu, a kamoli objedovali. Prošetali su Gradom, slikali se i pošli ća. Možebit, izjeli sladoled, kupili razglednicu ili kakvu sitnicu. Bili su u dubrovačkoj gužvi moguće ona kap koja je prelila čašu, a koju je korist Grad od toga steko'? Isto pitanje je i za brojne autobuse izletnika koji nam dolaze svaki dan iz Crne Gore ili iz Mostara ili drugih inozemnih destinacija. Bilo osobnim autima ili, još gore, autobusima koji su „točka na i“ u prometnim gužvama koje su čak i zimi – kad turista nema ni za lijeka – postale pomalo nesnosne.

Bez uvrede, isto se pitanje odnosi i na turiste i izletnike koji su nam došli iz susjednih općina. Grad i građani ovoga Grada nemaju nikakve koristi od turista koji su došli i boravili u susjednim općinama. Lijepo je biti centar županije, pomoć drugim općinama, „dat ruke“, ali treba i imat neke koristi od svega toga. Ipak se u svakodnevnim odnosima ne smije zaboravit ona stara da je „bliža majica od košulje“. Grad Dubrovnik treba prvo pomoć građanima Grada Dubrovnika i njima omogućit egzistenciju, zaradu pa i bogaćenje, a ako pretekne, pomoć drugima koliko god se može više. Nije opravdano uzimat svojima da bi se davalo drugima.

Ako je naš „stari Grad“ (upotrijebit ću taj izraz koliko god ga ne volim) toliko svjetski poznat, onda to turisti nešto trebaju i platit. I hotelski gosti i gosti u dubrovačkim apartmanima i izletnici koji dođu odsvukud, makar sa cruiser-a, iz Neuma, Crne Gore, Mostara ili susjednih općina. Je li to „ulaznica“ na vratima od Grada, DubrovnikPass ili kako god to riješili?

Sa jedne strane, ostvario bi se ogroman prihod za Grad koji bi se mogo usmjerit na sve ciljeve koji su nužni, bili oni povrat dugova Grada (ako ih ima?) ili za stanovanje mladih ili obnovu spomenika štogod drugo, a sa druge strane bi se tako fino izreguliralo ono što JEDINO novi Zakon o turizmu traži, a to je reguliranje broja posjetitelja. Jer, u ovoj kakofoniji koja se stvorila stalno se zaboravlja da novi Zakon o turizmu ne traži zatvaranje apartmana (ni bilo kojeg drugog oblika smještaja) – uostalom pročitajte ga – nego samo traži da se ne pretjeruje sa brojem turista u istoj destinaciji u isto vrijeme.

Kako se taj zahtjev budućega Zakona o turizmu pretvorio u lov na vještice (čitaj: apartmane) to niko ne zna osim onih koji su taj „lov“ otvorili. Valjda su to oni isti koji su prije par mjeseci uporno pisali da je sezona 2023. pred propasti, a danas ti isti pišu o kolosalnim rezultatima turističke 2023.g.

A, što se tiče bogaćenja građana pa i vlasnika (sadašnjih i budućih) apartmana, dakako da trebaju porezom ili pristojbom (ili „ulaznicom“) doprinijet svojemu Gradu, dakako da im gosti trebaju bit skladni i tihi iza 11 uveče, ali ih se treba pustit da zarade na svojoj nekretnini i da se obogate. I, ako neko treba stvarat gužvu da se prvenstveno to dozvoli njihovim gostima jer su oni ipak građani ovoga Grada.

Za goste se ne treba, licemjerno, brinut spavaju li oni u garažama koje su pretvorene u apartmane (iako, vjerujem da ih ima ukupno 5-6 u cijelom Gradu, ali se od toga stvorila „fama“). Ispričat ću jednu priču o takvim gostima. Istinitu, a pričao je u Portoću, na svojoj barci, prije puno godina pok. Đelo Jusić. Bilo nas je desetak svjedoka. Kad je Đelo bio mlad u Gradu se snimo neki američki film i trebalo je puno statista iz Grada koji su bili plaćeni na dnevnicu. Pok. Đelo je bio angažiran kao muzičar i sviro je klavir na posebno napravljenom pontonu koji je plutao u portu ispred Labirinta. Mulci iz Grada koji su angažirani su jako brzo shvatili da se može razdužit snimanje ako se, tobože, dobro ne shvate upute režisera pa se upropasti snimanje pojedinih scena pa se snimanje tako prenese iz dana u dan i tako se naplati puno dnevnica. To je tako išlo neko vrijeme, soldi su se zarađivali, dnevnice su „tekle“ dok se producent u Americi nije zabrinuo jer se „probilo“ predviđeno vrijeme snimanja i producent je odlučio poslat posebnog kontrolora iz Amerike da to snimanje dovede u red, da se ne probije budžet filma. I, jednoga dana je u Grad došo taj kontrolor i svi su se s njim rugali jer je to bio jedan mladi naizgled hipik, u džinsu, duge masne kose, sa brkovima i bradom, a spavo je u prolazu ispod Luže (đe se ulazi u kino Sloboda, altroke u apartmanu/garaži). Ali, taj mladić je i snimanje i režisera i statiste doveo u red, sve je snimljeno u roku. Priča nije osobito zanimljiva osim samoga kraja. Taj hipik, mladić, kontrolor je bio – Francis Ford Coppola. Dakle, onaj ko danas dođe i bukira „apartman u garaži“, ne znači da sutra neće snimit nekog budućeg „Kuma“ ili napisat neku mega popularnu simfoniju ili naslikat neku novu „Mona Lisu“.

Bome da neki minimum treba tražit, ali samo prošećite nekim (raznim) kultnim dubrovačkim objektima koji i danas rade, a dozvolu su dobili prije 40-50 godina pa se zapitajte bi li danas, po današnjim uvjetima, mogli dobit dozvolu za rad. Pustite građane da se bogate i da ne budu sluškinje.