Suglasnosti 80 posto stanara, kažu budući vlasnici, bit će jako teško, možda i nemoguće dobiti i za to će biti 'krivi' njihovi susjedi. Podstanari nisu previše uvjereni da će ova mjera otvoriti stanove za dugoročni najam, barem u nekoj znatnoj mjeri, jer odluka neće biti retroaktivna. Dakle, oni koji su svoje jedinice u stambenim zgradama već iznajmili turistima, nastavit će kao i dosad. Eventualno će pomoći kod zgrada koje se tek imaju izgraditi jer će budući vlasnici u stanovima ili morati živjeti ili ih morati dati u dugoročni najam. No, u Dubrovniku je ostalo malo mjesta za gradnju.

Tako su pri pokušaju da se stanovi što više iznajmljuju dugoročno obiteljima, najprije 'stradali' oni potencijalni 'mali' iznajmljivači. Nikakve restrikcije se, barem ne zasad, ne uvode za one koji imaju po 15,20 apartmana i od djelatnosti iznajmljivanja ostvaruju konkretnu lovu uz minimalan namet. Nikakve se još restrikcije ne odnose na one koji su različite šupe i garaže prenamijenili u loše apartmane, tako uništavajući cjelokupnu sliku o turističkom smještaju u destinaciji i kvalitetu destinacije same. Novi prijedlog Zakona još se bavi nekim detaljima kao što su klime na pročeljima zgrada i tko je zatvorio balkon, a tko nije. No, Vlada nije u obzir uzela jednu bitnu stvar – prije nego što se uvedu zabrane, prvo bi trebalo osigurati alternative.

Ovdje ne govorimo o ljudima koji imaju vile, više apartmana i hotele. Ljudi koji iznajmljuju neku stambenu jedinicu u zgradi, obično su stariji ljudi koji su podigli kuću na zemlji koju su naslijedili od oca, babe ili đeda, a svoj stan u zgradi iznajmili kao dodatni prihod. Isto je i s Uberašima – tom 'groznom sektom' koja stvara odvratne gužve po dubrovačkim prometnicama, samo oni, ni automobili, ni ostali taksisti, ni autobusi... Ogroman dio njih vozi Uber kao dodatni posao, uz onaj primarni koji već rade.

Pa zašto to rade? Jer je prosječna hrvatska plaća oko 1200 eura. Jedna prosječna hrvatska obitelj, posebno ako živi u turističkom gradu poput Dubrovnika gdje se cijene namještaju po špagu britanskog gosta, a ne lokalca, od takvih plaća ne može živjeti. Prosječni par s dvoje djece i s dvije prosječne hrvatske plaće, pogotovo ako još uz to plaća i podstanarstvo, od toga ne može živjeti. Da se razumijemo, može sasvim u redu preživljavati. Ali ne može živjeti.

Jer nekako se očekuje da bi ljudi koji rade svoje prosječne poslove za prosječna primanja trebali moći kupiti vindjaku bez stresa. Trebali bi moći kupiti komad namještaja bez dizanja kredita. Trebali bi moći normalno dočekati jesen i kupiti djetetu školski pribor, čizme, torbu, robu. Trebali bi, uostalom, moći bez stresova i zaduživanja poći dvaput godišnje na neko konkretno ljetovanje i na neko konkretno zimovanje. To bi zaposlena osoba koja vrijedno radi i stvara cijeli svoj život sebi trebala moći priuštiti.

Pa koja je onda alternativa prije uvođenja zabrana? Alternativa bi trebala biti prosječna hrvatska plaća od dvije tisuće eura. Onda žene ne bi u panici nakon radnog vremena išle čistiti apartmane ili iznajmljivati svoje stančiće u stambenim zgradama, a muškarci ne bi zakrčivali prometnice taksi vozilima. Bili bi doma, bavili se sobom i djecom, odmarali bi ili bi jednostavno bili dobri potrošači, kako bi i trebali nakon odrađenog posla. Jer Dubrovčani ne voze Uber niti iznajmljuju stan koji imaju u zgradi da bi bili bogati. Oni to rade da bi ostvarili ove gore pobrojene stavke koje bi kao zaposleni ljudi trebali moći sebi priuštiti. Oni to rade da bi sebi osigurali normalan život normalnog stanovnika Europske unije.  

Zasad se tom 'srednjem sloju' ne nudi nikakva alternativa osim što se uvode zabrane kako bi ih se onemogućilo da vode normalan život. Prisiljava ih se da rade za tisuću eura, 100 manje ili više, nevažno, često u suludim uvjetima. Koliko često se inspekcije u Hrvatskoj uopće bave radničkim pravima i kršenjima tih prava? Nisu poslodavci u primjerice skandinavskim zemljama ni bolji ni lošiji ljudi od poslodavaca u Hrvatskoj. Kod njih je jedino jači nadzor i veće su kazne pa se ne usude tako često kršiti zakone. Sjetimo se uvođenja neradnih nedjelja u butige. Tad se pisalo kako djelatnici u butigama, po relevantnim anketama, pozdravljaju tu odluku. Istina je kako su je pozdravili jer je to jedini način da dođu do slobodnog dana tjedno, što bi trebao biti zakonski minimum. Da su inspekcije radile svoj posao i primorale poslodavce da ispoštuju pravo radnika na barem jedan slobodan dan tjedno, sasvim sigurno ne bi podržali uvođenje neradnih nedjelja. Ako ništa, onda zbog razloga jer se radna nedjelja u butigama više plaća.

Prosječna plaća od 2 tisuće eura znatno bi ublažila i probleme s Uberom i probleme s apartmanima. Međutim, prosječna plaća od 2 tisuće eura san je koji će Hrvati sanjati još neko vrijeme. Previsok PDV u Hrvatskoj, na razini onog u Norveškoj i Švedskoj, onemogućio je ogroman dio poslodavaca u tome jer moraju plaćati ogromne namete. U Norveškoj i Švedskoj se taj PDV vraća kroz ulaganja u školstvo i zdravstvo, koji su na visokom nivou. U Hrvatskoj je školstvo, a posebno zdravstvo raspad sistema, pa su građani primorani dodatno plaćati preglede i usluge u privatnim poliklinikama. Eto još jednog razloga zbog kojeg bi plaće u Hrvatskoj morale biti veće!

No, visoki nameti, umjesto da se vraćaju u školstvo i zdravstvo, vraćaju se u ogroman javni aparat s brojem zaposlenih koji je u određenim oblastima i viši nego što bi trebao biti. I u tom javnom aparatu plaće su obično bezvezne, jer postoji ogroman broj zaposlenih ljudi od kojih ogroman udio ne radi dovoljno ili su njihova radna mjesta potpuno nepotrebna, a ostatak 'vuče' i za sebe, i za njih. Ma koliko političari u javnosti bili 'omraženi', gradonačelnik Dubrovnika je praktički 'do jučer' primao plaću od 2600 eura. Manju od kuhara. Je li normalno da, s obzirom na odgovornost i funkciju, gradonačelnik jednog ovakvog grada ima takvu plaću?

Netko će reći da je plaća od 2 tisuće eura 'previše', no ona se kod najbogatijh europskih zemalja kreće oko 3 tisuće eura. U Francuskoj je ona 2300 eura. I netko će kazati – ali mi nismo Francuska. Nismo. Ali se Francuzi, s tom prosječnom plaćom, žale na svoj novonastali loš standard. Cijene su im nešto više nego u Dubrovniku, ali ne za 100 posto više, koliko im je viša prosječna plaća.

Jasno je kako bi djeca koja odrastaju u Kongu ili Čadu bila presretna da njihovi roditelji imaju takvu plaću. I kako su možda mali Afrikanci općenito puno sretniji s puno manje. Međutim, mi smo dio Europe, mi smo dio Europske unije i jasno je čemu bismo trebali težiti i kako bi trebalo izgledati ono što možemo i ono što ne možemo.