U robnom prometu između Trsta i Dubrovnika najčešće se dovozila kolonijalna roba i brašno, a prema Trstu su se vozili buhač, koža i voće. Prijevoz robe iz Gruža u gradski porat je iziskivao dodatne troškove pa se 1879. na inicijativu veleposjednika i trgovca Nika Boškovića i grupe imućnijih osoba osnovao odbor za prikupljanje novca. Novac se brzo prikupio te su suvlasnici u tom suvlasničkom odnosu bili karatisti.  

PRVI DUBROVAČKI PAROBROD  

Pod zapovjedništvom kapetana Vlaha Podića, prvi dubrovački parobrod je pod imenom DUBROVNIK iz Engleske uplovio u gradsku luku 19. veljače 1880.. Imao je 220 bruto registarskih tona, parni stroj snage 50 KS, bio je dug 39,40 metara i opsluživalo ga je 13 članova posade. Mogao je prevoziti 310 tona tereta i samo 10 putnika, a luka upisa mu je bio Trst koji je imao status "porto franco" tj. plaćale su se manje takse i trgovalo se bez carinskih pristojbi. Vlasnik parobroda je bio Aleksandar Opujić nastanjen u Trstu.  

Nakon smrti Opujića 1888. u vlasništvo su upisani Niko Bošković iz Dubrovnika i dubrovački članovi konzorcija te Tomo Kosović iz Trsta. Skupštine konzorcija suvlasnika su se održavale u Dubrovniku gdje je bilo računovodstvo odakle se zapravo upravljalo s parobrodom DUBROVNIK.  

PRVA FLOTA  

Nakon uspješnog poslovanja istim karatnim udjelima kupljeno još pet brodova te moralo se prijeći na konstituiranje karatnog društva, što je i učinjeno 1893. na osnivačkoj skupštini. U sastav Društva su tako ušli putničko-teretni brodovi DUBROVNIK, EPIDAURO, GRUŽ, BOJANA, ARRIGO i ALBANIJA. Kasnije u flotu ulaze LAPAD i PETKA, a Dubrovačka parobrodarska plovidba postaje trećim značajnijim jadranskim brodarom, zajedno s austrijskim Lloydom iz Trsta i ugarsko-hrvatskim parobrodarskim društvom iz Fiume. 

 Koncem stoljeća Dubrovčani održavaju redovne pruge brodovima DUBROVNIK (drugi brod istog imena) i EPIDAURO Trst-Dubrovnik-Bari, BOJANA i ALBANIJA Trst-Rijeka-Dubrovnik-Obotti (luka Obod na rijeci Bojani), a PETKA Trst-Gruž-Kotor. Tršćanski su karatisti vršili stalni pritisak da se sjedište Društva iz Dubrovnika prebaci u Trst, a kada u tome nisu uspjeli, počeli su prodavati svoje udjele. Kupci su bili imućniji Dubrovčani, među kojima se počeo posebno izdvajati Šipanac Federiko Glavić, povratnik iz Čilea.  

RATNI GUBICI NISU SPRIJEČILI PLANOVE  

Na skupštini u ožujku 1908. karatisti Društva su odlučili preustrojiti Dubrovačku parobrodarsku plovidbu u dioničarsko društvo, u čije Upravno vijeće ulazi i Federiko Glavić. Glavninu flote čine moderni brodovi velike obalne plovidbe, sada već legendarni PETKA, LAPAD, LOKRUM i LOVRJENAC. Pred sami početak Prvog svjetskog rata kupljen je i ZATON, nekadašnja HUNGARIA. Nažalost u tom ratu izgubljeni su DUBROVNIK i LOKRUM.  

Unatoč velikim ratnim gubicima, Dubrovačka parobrodarska plovidba jedina je od velikih istočno-jadranskih brodara, nastavila neometano poslovati i u međuratnom razdoblju. Ojačana je 1917. pripojenjem dvaju brodara Napried i Unione čime joj je flota narasla na 15 brodova. Nabavljen je 1925. i novi brod KUMANOVO koji odmah preuzima putničku prugu Kotor-Sušak-Trst í Gruž-Trst. LOVRJENAC održava prugu Gruž-Split, a PETKA Gruž-Bari. Istovremeno započinju se organizirati i prva turistička kružna putovanja.  

NAJVEĆI UZLET DRUŠTVA  

Zapravo, svoj najveći uzlet Društvo postiže između 1925. i 1930. nabavkom četiri teretna broda za dugu slobodnu plovidbu: FEDERIKO GLAVIĆ, NIKOLA PAŠIĆ, SVETI VLAHO i PRINC ANDREJ i jednog putničko-teretnog parobroda velike obalne plovidbe imena SOLUN. Također nabavljaju šest putničkih parobroda za malu obalnu plovidbu: KUMANOVO, STON, MLJET, CAVTAT, KORČULA, KUPARI i tegljač LOPUD te teretnog parobroda male obalne plovidbe JAKLJAN i cisterne za prijevoz vode OLIPA. Sredinom 1929. Dubrovačka parobrodarska plovidba je na 22 broda zapošljavala 570 članova posade, a na čelo Društva 1928. dolazi Federiko Glavić. Unatoč Velikoj ekonomskoj krizi, u Engleskoj je 1932. izgrađen KRALJ ALEKSANDAR I, najbolji luksuzni i prestižni parobrod tadašnje države s kojim su započela i ozbiljnija turistička kružna putovanja. Od 1938. Društvo ima 24 broda te mijenja ime tj. iz imena Društva briše se riječ "parobrodarska" i zove se "Dubrovačka plovidba A.D.". Godine 1938. Dubrovačka plovidba gradi na Batali poslovno stambenu zgradu zvanu Ragusea u koju smješta kancelarije, a ostatak slobodnih prostora namjenjuje za stanove svojih pomoraca i namještenika. Rat ih je omeo te su prvi stanovnici zgrade ustvari bili talijanska okupacijska vojska, a stanovnici zgrade su se uselili nakon završetka rata tj. nakon nacionalizacije. Zbog prijetnji novoga ratnoga vihora i pokušaja da se očuva stečeni kapital Dubrovačka plovidba 1940. kupuje Hotel Milinov u Zagrebu koji mijenja ime u Hotel Dubrovnik.           

Drugi svjetski rat ponovo donosi velike gubitke Dubrovačkoj plovidbi, koja se u novoj poratnoj državi nacionalizira 1947. te putnički brodovi ulaze u sastav državnog brodara Jadranska linijska plovidba (Jadrolinija), a teretni brodovi u državne brodara Jugoslavenska linijska plovidba (Jugolinija). Temeljem decentralizacije i povratka brodova u matične luke teretni brodovi bivše Dubrovačke plovidbe: BANIJA (ex. SVETI VLAHO), PLITVICE (ex. MARIA IMMACULATA) i BEOGRAD (ex. FEDERIKO GLAVIĆ) su 1955., 1956. i 1957. godine ušli u sastav novoosnovanog brodara dubrovačke Atlantske plovidbe.