NASTANAK I NESTANAK DUBROVAČKE TELEVIZIJE Kraj priče koju je prije 18 godina, iz čiste ljubavi, pokrenuo Dragan Banović
Jedan od vjerovnika, ujedno i 37 postotni vlasnik, iskoristio je pravomoćnu presudu i ovršio Dubrovačku televiziju, a novca za plaće svakako nije bilo. Medijska pompa i suosjećanje javnosti urodilo je plodom pa se javio vlasnik Marine Frape Franjo Pašalić i u ime svoje tvrtke uplatio 100 tisuća eura. Prema izjavi Pašalića, bilo mu je žao ljudi koji tamo rade pa je zato uplatio novac. Nije imao nikakve pretenzije, postati vlasnik ili suvlasnik poput brojnih drugih vlasnika, znanih ili neznanih, na papiru ili van njega, nego je imao osjećaje prema zaposlenicima. Nije čak pomislio da bi mu Televizija zbog te uplate mogla poslužiti kao oruđe za reguliranje odnosa između Grada Dubrovnika i njegove tvrtke Laguna Trade po pitanju koncesije njegove marine na Lapadskoj obali i sporova koji su u tijeku. Pašalić tvrdi kako je njegov motiv bilo puko dobročinstvo.
No, motivi i nisu važni. Novinari, snimatelji i tehničko osoblje su zahvaljujući toj pozajmici dobili svoje dvije plaće i to je najvažniji dio cijele sage. Potom se oglasio i javni vlasnik i direktor Dubrovačke televizije, koji je bez prekida na toj funkciji od 2018. godine do danas, i obračunavao s novinarima koji su pisali o blokadi Dubrovačke televizije kao o ‘piskaralima koji likuju nad sudbinom Dubrovačke televizije’. O onima koji su se prošlog ljeta spominjali kao potencijalni novi vlasnici i koji su tada uložili hrpu novaca kako bi postali suvlasnici - niti riječi. Samo je rekao: 'Ne bih sada o tome'. I tako je to postalo nešto što bi Plenković trebao patentirati - 'ne tema'.
Financiranje medija u Hrvatskoj je bezvezno regulirano zakonom. Možda niste znali, ali plaćanjem pretplate HRT-u, plaćate sve medije s koncesijom u Hrvatskoj koji se financiraju iz Fonda za pluralizam, radija, televizije i neprofitne medije. I program Dubrovačke televizije je oduvijek bio financiran iz tog Fonda jer je to naprosto zakonska obveza Agencije za elektroničke medije.
Ovog tjedna smo svjedočili završnom činu. Glavna urednica Dubrovačke televizije i njena zamjenica, uz koje su se okupili i ostali djelatnici, obznanile su kako tvrtke ide u stečaj, kako se obustavlja program DUTV-a te kako plaće ponovno kasne. U stečaj ide i Radio Jug koji je djelovao u okviru televizije, a koji je ostao bez svog vlasnika.
Suprotno mišljenju aktualnog vlasnika koji je javni interes protumačio kao ‘likovanje zaposlenika s drugih medija’, svaki djelatnik zapravo suosjeća i mora suosjećati s radnicima na toj televiziji. Nikada tu nije bilo, a niti ima imalo likovanja, niti je ikada ičega bilo osim - suosjećanja.
Nije to suosjećanje ‘samo’ zbog njihovog gubitka radnog mjesta, jer se radi o struci koja je deficitarna i ti će vrijedni ljudi naći svoje radno mjesto, nego i zbog toga što su isti ti novinari godinama vrijedno gradili i radili na brendu televizije koju je prije 18 godina pokrenuo Dragan Banović. Osim klasičnog raskida ugovornog odnosa između radnika i poslodavca, ogroman je gubitak zapravo prestanak jedne priče koja je trajala tako dugo, koja je imala svoju povijest, svoju vrijednost i koja se vezuje uz sve ono što Dubrovačka televizija jest, što je bila, što je predstavljala za Grad, i uz Dragana Banovića samog.
Svi mediji su u istim problemima, neki više, neki nešto manje. Korona kriza nas je unazadila poput brojnih drugih subjekata. Čitatelji tradicionalnih tiskanih medija lagano odlaze, tiraže padaju, krajnjem čitatelju je sve besplatno, a oglašivači se sve više okreću alternativnim platformama pa tako i ti prihodi izostaju iz godine u godinu. Ako radite ovaj posao, radite ga zato što ga volite. Ako vam je profit glavna motivacija, tada ga sigurno nećete raditi. Ako pak vidite neke vlasnike koji masovno kupuju medije po Hrvatskoj, budite sigurni da se iza brda valja nešto ozbiljnije od puke želje za spašavanjem egzistencijalne sigurnosti medijskih djelatnika.
Upravo iz ljubavi prema televiziji kao mediju, te je 2006. godine Dragan Banović pokrenuo Dubrovačku televiziju i teškom je mukom iz godine u godinu gradio sve do svog preranog odlaska. Radnici su tada redovito dobivali svoje plaće, a vlasnička struktura je bila jasnija.