I, jedno veče vam u restoran uđe poveća grupa pristojnih ljudi, zamole da im spojite dva-tri stola i sjednu. Uzmu jelovnik i dok naručuju primijetite da biraju najbolja i najskuplja jela. Počinju od aperitiva, pa predjela, juhe, glavnih jela pa deserta i na kraju narudžbu zaključe sa konjacima. Dakako, „brk vam se nasmiješi“ jer vidite da ćete na toj grupi dobro zaraditi. Kao kruna svega, izaberu i najskuplja vina sa vinske karte.

Za drugi stol sjednu dvoje ljudi koji su, prvo kad su ušli u restoran, pitali đe je zahod pa imate dojam da su samo zato svratili. A, onda kad su izišli iz zahoda, reda-radi sjednu, i naruče dvije bočice mineralne vode.

Kako smo svi „krvavi ispod kože“ pitam vas kome bi kao kamarjer i vlasnik posvetili više pažnje? Onoj grupi koja će vam na kraju platit par tisuća eura ili onoj dvojici od mineralne vode? Dakako da ćete poslužit i jedne i druge, ali ćete zasigurno više pažnje posvetit onoj velikoj grupi.

Ovo je jednostavan primjer, ali na takvim se primjerima treba gradit i politika postupanja i u velikim stvarima.

Gledajući ove dane gužve u nas u Gradu, i po ulicama i na cestama, pitam se postupamo li mi baš tako, kao Grad? Mislim da nedovoljno poštujemo one naše goste koji dođu u ovaj Grad na dulji period vremena. Sve se nešto trudimo da budemo prema svima isti, da – ne daj Bože – ne bi bilo diskriminacije, pa time nenamjerno prikraćujemo one goste koji dolaze dulji period vremena.

Da ne bude rekla-kazala, dugo sam razgovarao sa jednim našim sugrađaninom koji već par desetljeća iznajmljiva najprije sobe, a onda danas i apartmane. To je već par generacija tradicija u njegovoj familji i on zasigurno dobro zna kakvi nas sve gosti posjećuju. Govori mi o gostima koji kod njega odsjedaju 4, 5 i više dana, ali ima i onih koji samo prenoće jednu noć.

Po njegovim riječima, velika je razlika između te dvije vrste gostiju. Ponajprije, kaže da ima veliko poštovanje prema gostima koji ostaju dugo. Samom činjenicom da su odabrali baš Dubrovnik za dugi odmor iskazuju i povjerenje i poštovanje prema ovome Gradu. Moj mi prijatelj govori da takvi gosti već na dolasku imaju „stotinu pitanja“ i traže preporuke za brojne aktivnosti. Za vrijeme njihovog boravka on ih često susretne i oni mu oduševljeno pričaju đe su sve bili i što su viđeli. Jednostavno, ti gosti neće u Gradu uzet samo smještaj (svejedno, u hotelu ili apartmanu), nego idu na Lokrum ili Elafite, iznajme kajake, pođu žičarom ili taxijem na Srđ, svaki dan su u restoranima i kafićima, zidine su „pod obavezno“ kao i muzeji, kupuju Dubrovnik Pass, mnogi uzimaju i turističkog vodiča za tzv. privatne ture.

A oni drugi, a kaže mi da je to sve modernije, su oni koji su došli na tzv. „road trip“ u Hrvatsku. Takvi iznajme auto, dođu u Grad i ostanu jedan dan. Već sutra ujutro idu za Split i tamo ostanu jedan dan. Pa onda po jedan dan u Šibenik, Zadar, neki se zalete do Hvara i tako provedu odmor. Ja ne mogu zamislit da bi tako putovao jer, svaki dan se treba (ras)pakirat, svaki dan vozit po ovoj gužvi i na kraju bio bi svuđe a ne bi vidio ništa. Osim što bi skupio nešto fotografija, a to se može jednako učinit i na internetu iz dnevnog boravka. Radi se o površnim gostima, koje ništa osobito ne zanima, ali nam uredno dođu u Grad sa rent-a-car autom, još više povećaju ionako veliku gužvu u prometu, ali i po ulicama kao pješaci. U apartmanu pripreme i doručak i večeru, a hranu često donesu iz onoga apartmana u kojem su boravili dan prije. Kad se sve zbroji, niti su što viđeli, niti su učinili neku veliku korist ili zaradu ovome Gradu.

Osim tih jednodnevnih gostiju o kojima sam prethodno pisao, imamo i jednodnevne posjetitelje koji dolaze sa kruzera ali oni barem plate boravišnu pristojbu i transfer sa broda do Pila i nazad, a možda kupe i pokoji suvenir.

A najbrojniji su oni jednodnevni gosti koji dolaze u Grad iz okolice. U posljednje vrijeme mi govore oni koji to prate da je sve više gostiju koji apartmane rezerviraju u susjednim državama (u Neumu, Trebinju, Herceg Novom ...), a u Dubrovnik dolaze prošetat ili napravit kakvu fotografiju u pravilu kad je lošije vrijeme. Onda smo svjedoci „krkljanca“ po ulicama, a samo pogledajte registarske pločice auta u kojima dolaze i sve će vam bit jasno.

Sad će se sigurno javit oni koji će reć da su jednodnevni gosti naši budući posjetitelji jer da će se oni za vrijeme boravka tako „zaljubit“ u naš Grad da će dogodine sigurno doć ođe i ostat više dana. A to su priče za malu djecu.

Bilo bi najbolje kad bi naši smještajni i prometni i parkirni kapaciteti bili dovoljni da prihvati sve goste, pa i one jednodnevne, ali nažalost svjedoci smo da to nije tako. I očito je potrebno nešto „rezat“. Pa, hoćemo li zbog gužve radije poćerat goste koji nam stoje više dana ili one jednodnevne?

Ovakva gužva nije fair niti prema samom Gradu Dubrovniku jer se svi službenici susreću sa ogromnim i svakodnevnim problemima komunalne i prometne infrastrukture i treba se upitat' da li je Proračun Grada adekvatno nagrađen za sav taj trud i probleme koje mora savladavat?

Nije to samo regulacija prometa, to je i odvoz smeća, uređenje zelenila, dodatno zaposleni redari pa i financiranje dodatnih doktora, policajaca, vatrogasaca ..... A sve se to događa na rubu izdržljivosti jer je samo pitanje sreće da nitko ne umre jer se auto Hitne pomoći ne može probit' do bolesnika. Ili, da nekome izgori kuća jer vatrogasci ne mogu doć' na intervenciju.

ŠTO PODUZETI?

Svi mi koji malo dulje pamtimo sjećamo se da nam je prije nekoliko godina dolazilo po 5-6 kruzera u isto vrijeme pa se je ta situacija normalizirala tako da je Grad uspio sa vlasnicima kruzerskih kompanija ograničit taj broj na koliko-toliko prihvatljivu dnevnu razinu. Ne vidim zašto se isto ne bi moglo učinit i sa jednodnevnim gostima koji dolaze organizirano autobusima. Jednostavno rečeno, mora postojat mehanizam da se turističkim autobusima potpuno onemogući ulazak u Grad onda kad se to njima sviđa. Na ovaj način kako to sad funkcionira bilo koji autobuser ili putnička agencija može organizirat izlet u Dubrovnik bez da se ikome najavi. Neki se možda i najave i plate iskrcaj na Pilama, ali neki neće nego goste iskrcavaju kojekuda po gradu čemu svjedočimo svaki dan. Tako dobijemo stotine ili tisuće dnevnih gostiju za koje nitko nije znao da dolaze niti se Grad može za njih pripremit.

Budimo svjesni da gosti u naš grad ne dolaze da bi viđeli Gruž, Lapad ili Babin kuk. Svi dolaze da bi viđeli Grad (pri čemu, naravno, mislim na naš grad u zidinama). Oni koji dođu na jedan dan možda ne popiju ni kafu u Gradu, ne objeduju u našim restoranima nego donesu sa sobom sendvič iz apartmana. Ne uzmu Dubrovnik Pass, niti angažiraju turističkog vodiča. Prije par dana sam sreo takvu jednu grupu. Malo sam prisluškivao i očito je da su iz jedne balkanske države, koje je po Gradu vodio turistički vodič. Jasno sam čuo da i taj „vodič“ ne govori našim jezikom nego jezikom svojih gostiju. Iz svega sam zaključio da se očito radi o grupi turista koji su smješteni u susjednoj državi, došli su nekim organiziranim prijevozom na izlet u Dubrovnik, Bog zna đe su ih iskrcali, doveli su sa sobom navodnog turističkog vodiča i od njih ovaj grad nema nikakve koristi.

Da ne mislite da „vidim duhove“, sjećam se slučaja od prije dvije godine kad mi se javio jedan poznanik iz Španjolske i najavio da će to ljeto doć u Dubrovnik. Kako se približavalo vrijeme dolaska poslo sam mu poruku i pitao kad dolazi i đe odsjeda. On mi je odgovorio da će odsjesti tih 5-6 dana u susjednoj državi i da će svaki dan autom dolazit u Grad. Jer, da mu je to jeftinije. Vjerojatno je i bilo jeftino ali mi se u Gradu moramo naučit obranit od takvih gostiju koji dolaze ođe, uživaju besplatno u ovoj ljepoti i, budimo realni, ne donose nikakvu korist a prave gužvu i nama i onim gostima koji nam skupo plaćaju ljetovanje u Gradu.

Ako već ne možemo izbjeć dolazak takvih gostiju onda ne preostaje drugo nego početi naplaćivati ulaznice na Pilama ili na Pločama. To rade svi pametni turistički gradovi u svijetu i od toga ne treba bježati. Naravno, „ulaznicu“ ne bi plaćali gosti koji su smješteni u Gradu. To se može činiti komplicirano, ali danas u vrijeme mobilne tehnologije to je vrlo jednostavno i ne treba nikakvu investiciju niti zadržava pješački promet.

Za primjer, evo jedne usporedbe. Prije dosta godina sam bio u Rimu i, naravno, posjetio sam Vatikan. Tamo možete slobodno šetat ali ne možete besplatno ući u Katedralu Svetog Petra ili u Vatikanske muzeje. Kad sam kupovao ulaznicu ostavljene su mi dvije opcije. Prva je bila jeftinija ali je podrazumijevala čekanje u desecima metara dugom redu, a druga je bila skuplja i jamčila je brzi ulazak. Oni koji su kupili jeftiniju ulaznicu dugo su čekali jer je broj posjetitelja ograničen i oni su morali čekati da se Katedrala ili muzeji dovoljno isprazne da uđu. Oni sa skupljom ulaznicom su brzo dolazili na red i nisu čekali. Dakle, kad je to tako u Vatikanu, ne trebamo se ni mi praviti većim katolicima od Pape.

BORAVIŠNA (TURISTIČKA) PRISTOJBA

Posebno je pitanje plaćanje boravišne ili turističke pristojbe.

Boravišnu pristojbu u našem Gradu plaćaju svi hotelski gosti i oni jednodnevni posjetitelji sa kruzera. Za goste koji su smješteni u privatnom smještaju plaća se mizerni godišnji paušali iznos. Zašto je to tako? Pa zato što je tako određeno Zakonom koji se donosi na nivou Republike Hrvatske.

Tko god je ikad bilo đe putovao zna da je normalno da, uz cijenu smještaja, na računu – kao zasebnu stavku – plati i turističku pristojbu. Takvo dodatno plaćanje ne izaziva nikakav revolt gostiju jer je to potpuno uobičajeno i očekivano. O tome sam baš popričo' sa onim mojim prijateljem iz početka članka. On mi govori da ga gosti često prilikom plaćanja računa i pitaju koliko trebaju platit za turističku pristojbu i iznenade se kad im on kaže da ne moraju platit ništa. Pitam ga kakvo je njegovo mišljenje o turističkoj pristojbi? On mi kao uvjereni lokal patriot kaže da je ovakva državna politika „van pameti“. Govori da ne vidi zašto bi ovu pristojbu platio hotelski gost, a gost u apartmanu bi bio toga oslobođen? Isto tako kaže da se ovakvim Zakonom ne čini nikakva usluga privatnom iznajmljivaču, a čini ogromna šteta lokalnoj samoupravi. Jer, umjesto da naš Grad dobije adekvatnu pristojbu za svakoga gosta i svaki dan njegovog boravka, dobije neku „crkavicu“ od godišnjeg paušala. On sam bi se založio da i njegovi gosti plaćaju ovu pristojbu isto ko hotelski gosti, da je naplati privatni iznajmljivač i jednom mjesečno prikupljenu pristojbu uplati na račun Grada. Ali, to je već pitanje za naše Saborske zastupnike da o tome porazgovaraju u Zagrebu i porade na promjeni tog štetnog i nerazumnog Zakona.

Dok neko iz centralne vlasti ne dođe pameti i ne promijeni ovaj Zakon ne vidim drugi izlaz nego počet naplaćivat ulaznice za ulaz u (ono što se kolokvijalno naziva Stari) Grad. Jer, ako ne možemo izbjeć gužvu zbog neorganiziranosti ili nekontroliranog dolaska jednodnevnih gostiju, onda – prije svega – Proračunu Grada treba osigurat odgovarajući prihod. Kao nagradu za sve ono što Grad Dubrovnik čini u ovako nemogućim uvjetima stalne gužve i pritiska kroz sve dulji period u godini.

Dubrovačko njorgalo