Brojne (i brojnije) su svjetske države nastale prije jako puno stoljeća, imaju višestoljetnu tradiciju, kraljevstva, brojčanu nadmoć stanovnika, snažnu ekonomsku moć. Kroz stoljeća su oni tu moć pretvarali i u kolonijalna carstva, često podčinjavajući brojne narode, pri tome se ne obazirući što ti narodi misle o tome. Bilo da su za to koristili vojnu silu ili razjedinjenost potlačenog naroda. Ili njegovu neukost i siromaštvo. Ili raseljenost.

S druge strane, ljudska povijest će pamtiti i one takozvane „nove“ države koje su nastale u XX. stoljeću. To su često države nastale oslobađanjem od kolonijalne vlasti, ali zadržimo se na malo bližim paralelama i meridijanima. Kad pogledamo vremenski slijed i političku kartu ovog, nama bližeg, dijela svijeta od prije II. svjetskog rata pa do danas, realno je da bi se nove države lako mogle ograničiti na državu Izrael i na države nastale podjelom bivše Jugoslavije.

Znam da će neki prigovoriti pa reći da se je i Njemačka ujedinila i promijenila ranije granice, pa da su nastale i Češka i Slovačka, ali to su države – u obliku u kojem danas postoje – ipak nastale miroljubivom promjenom ranijih granica u okviru onih prijašnjih granica.

Brojni od mene stručniji vanjskopolitički komentatori iz naše zemlje su, prije tridesetak godina, katkad i u nacionalnom zanosu, spominjali da su Hrvati konačno dočekali svoju vlastitu samostalnu državu slično kao i Židovi koji su svoj san dosanjali u svojoj državi Izrael.

Država Izrael je službeno nastala i priznata političkom voljom velikih sila i Ujedinjenih naroda još 1948.g. nakon stoljetnih čežnji Židovskog naroda. I naša Domovina je nastala, u krvi Domovinskog rata, nakon stoljeća težnji našega naroda. Obje države našle su se u samom svom postanku u nezavidnoj situaciji. Jedna u negostoljubivoj zemlji koja ne pruža puno, a druga poharana ratom i žrtvama.

Obje ove države ne mogu se, na svoju nesreću, pohvaliti da su okružene blagonaklonim susjedima. Neki susjedi možda jesu dobronamjerni, ali uvijek ima onih koji su sve samo ne takvi.

Kad je tome tako ne preostaje drugo nego razviti snažnu državu čija će moć obeshrabriti ostale da ne izazivaju nevolje. Da krajnje pojednostavnim – nisam nikad čuo da je neki nervozni prolaznik na ulici izazivao Mike Tyson-a ili nekoga sličnoga. Radije ga se klonio. Ako je bio nervozan radije se iskalio na nekome drugom.

Izrael je nešto starija država od Hrvatske pa možda ne bi bilo loše poslušati neke misli istaknutih pojedinaca iz njihove povijesti. Možda iz tih misli nešto i naučiti?

Dobar prijatelj me je podsjetio na jednu briljantnu misao jedne od najsjajnijih zvijezda povijesti države Izrael, Golde Meir. Još od rane mladosti se zalagala za samostalnost Izraelske države, a koliko je u tom procesu bila važna govori i činjenica da je bila jedna od potpisnica dokumenta kojim je 1948.g. proglašena država Izrael. Već 1949.g. je izabrana u Knesset (parlament) i iste godine postaje ministrica rada i socijalne skrbi. 1956.g. postaje ministrica vanjskih poslova i na tom je poslu provela čak 10 godina, a 1969.g. postaje predsjednica Vlade i mandat joj je trajao do 1974.g. Treba reći da su žene na tako visokim dužnostima i danas (nažalost) rijetkost, a zamislite kako je to bilo rijetko u tim davnim godinama. I kako je sposobna morala biti da bi u to vrijeme bila tako značajna i uvažena.

Kao osoba na tako visokim funkcijama dobro je znala koliko je važno imati snažnu državu i stabilno stanovništvo, što je i nama danas važno kad slušamo o dvije pošasti koje su nas zadesile. Prva, masovan odljev mladog stanovništva. A druga, o pravoj demografskoj katastrofi koja nam se događa. O tome je još davno prvi javno govorio svećenik don Anto Baković, ali ga je većina – uključivo i medije – izrugivala. Tko je, nažalost, bio u pravu? On ili oni koji su mu se izrugivali?

Pa što je Golda Meir, nekad davno, govorila o tome pitanju? Pročitajmo!

„Ako želite izgraditi zemlju u koju će se vratiti njeni sinovi i kćeri, ako želite izgraditi zemlju iz koje će oni otići samo tijekom praznika, ako želite graditi zemlju koja neće imati osjećaj straha od toga što im budućnost nosi, potrebno je da napravite samo dva koraka:

1.     da korupciju izjednačite sa izdajom, a korumpirane zvaničnike sa izdajnicima, do sedme generacije....;

2.     da tri profesije u zemlji budu najplaćenije: vojska, prosvjetari i liječnici.

I, što je najvažnije – radite, radite i radite, jer vas nitko neće hraniti osim vas samih, a vaša zemlja je potrebna samo vama i nikom drugom. Kada to postane način vašega života onda ste postigli cilj.“.

Možda bi se iz te mudrosti trebalo nešto i poučiti. A ne samo misliti tko će zgrabiti koju fotelju.

Dubrovačko Njorgalo