Mladić neponovljivog duha, frajer u kožnom rokerskom điletu, uvijek lijepo i pozitivno raspoložen, spreman za razgovor. Nije to bilo samo s kolegama i profesorima u OŠ Lapad, koji ga se dobro sjećaju i 14 godina nakon odlaska u mirovinu, već i s njegovim učenicima. Pristupao im je jednako kao svojim kolegama ili prijateljima. Prvo red šale, a onda pokoja ozbiljna packa. Ispravljanje ocjena, pravdanje izostanaka i sve slatke muke osnovnoškolaca. 

Između satova, kada su lapadski đaci mijenjali učionice, stajao je na vratima svoje. Javljao se svima. Rjeđe je odlazio u zbornicu. Važnije mu je, a i draže bilo, da stoji među đacima. U njima je vidio dobro društvo, a isto to su mali Lapađani vidjeli u njemu. Imao je često i pokoji vic, a onda strogi savjet. Ako treba i kakva blaga, primjerena psovkica, tako valjda učenici bolje upijaju. I prolazilo je, stvarno je imao autoritet.

Bio je, prije svega, roker u srcu. Roker nekog starog, buntovnog kova iz nekih prošlih vremena. Uvijek se volio hvaliti pričom o svojoj dugoj kosi iz mladosti, koju naravno, nisu odobravali po školama u tom vremenu. No, daleko od toga da se u njegovom životu jedino slušao i živio rock. Jednako je cijenio apsolutno svu glazbu. Pronalazio je ono najbolje, ono najmelodičnije iz svakog žanra. Znao bi na nastavi glazbenog uzeti gitaru i zasvirati učenicima neku „normalnu” pjesmu kako bi đaci tada rekli, pa bi se razredom orio neki Magazin, Bijelo dugme, nešto od poznatih pjesama. I on i cijeli razred u tom bi trenutku imali čisti trenutak užitka. Tako je on gledao na glazbu. Glazbom je čak umirivao učenike, tako što bi svirao najdublji ton na klaviru. 

Ljubav prema glazbi i učenicima „eskalirala” je u osnivanje benda u lapadskoj školi. Mnoge generacije odrasle su uz bend, kojem je ime kasnije bilo Dapal (obrnuto Lapad). Nastupalo se po školskim priredbama, ali i mnogim drugim ozbiljnijim događajima diljem grada. Sviralo se apsolutno sve. Bend je trajao kroz dva desetljeća, a u tom cijelom periodu je uspijevao imati dovoljan broj mladih muzičara, koji su dolazili na predsate ili ostajali iza petog sata. Sve to više puta tjedno, nekada i svih pet dana. Bolje i to nego da se djeca skiću okolo – tako je govorio o probama, koje su se morale shvaćati vrlo ozbiljno. Jedino tako si mogao biti u bendu. I nakon odlaska u mirovinu je nastavio s projektom, pa je Dapal živio još godina. I danas stoji slika benda na vratima od učionice u kojoj je završio svoju profesorsku karijeru. I sam bi često nastupao s Dapalom, i to kao klavijaturist.

Svirao je gitaru, klavir, bas, uz to je uvijek pjevao sve što bi se izvodilo na satu glazbenog ili probama Dapala. Sve osim bubnjeva – kada bi ga upitali što svira. Jedini „tračevi” u njegovim ustima bili su o drugim glazbenicima. Volio je spomenuti Bregu, kako je Brega svirao u Beštijama, a on u Dijamantima. Beatlese i Stonese je koristio za usporedbe i uzore, a teško je izdvojiti jednog glazbenika s naše estrade, a da Frano nije znao nešto o tom glazbeniku ili glazbenici. I evo, samo jedan primjer koliko je apsolutno sva glazba bila njegov život. Dapal je nastupao na školskim priredbama, rock koncertima, Forumima mladih, a u nekim prigodama i u misnim slavljima, Danima branitelja. Svirali su se klasici od Paint it black, do Geni kameni, Sretan Božić svakome i Hosana u visini. Svakoj pjesmi pristupalo se jednako ozbiljno.

Laku noć svirači: priča iz 8.A

U mirovinu je otišao s generacijom 2011./2012. i 8.A razredom, kojem je bio razrednik. Tadašnji rastanak obilježila je pjesma Željka Bebeka - Laku noć svirači. Tada se Frano opraštao od svog dugogodišnjeg, najdražeg mu posla, a njegov razred od osnovne škole, uoči odlaska u srednju. Cijeli 8.A razred i danas vezuje tu pjesmu uz Frana. I ovaj put je prigodna, ali ovaj put – nažalost prigodna.

Profesor Frano lijepim je uspomenama obilježio mnoge generacije. No, priča iz zadnje generacije kojoj je bio razrednik, krije jedan zanimljiv detalj, zbog kojeg se taj razred sada itekako prisjeća profesora.

Naime, tadašnji 4.A završavao je Montovjernu (od prvog do četvrtog razreda) i odlazio u OŠ Lapad. Velika stvar za tadašnje četvrtaše s Montovjerne, kada odlaze u puno veću školu. No, problem je bio što se mnogi profesori u lapadskoj školi nisu previše otimali kako bi dobili taj razred u funkciji razrednika. Razredu su se nekoliko puta kroz period u Montovjerni mijenjale učiteljice, što je naišlo na opravdani otpor i postupke roditelja, pa su se mnogi ovog razreda u lapadskoj „bojali”. Uz to, mislilo se kako u razredu ima previše „neuzornih” učenika.

Kako je Frano na sve to reagirao?

Primio je razred raširenih ruku. Niti jedan problem, niti s roditeljem niti s učenikom. Štoviše, na roditeljskom je i sam govorio da ne zna zašto su se ovog razreda mnogi pribojavali. Dapače, ispala je sasvim suprotna priča. Na majicama u osmom razredu je pisalo: Došlo vrijeme u oku suza sja, rastaje se sjajna generacija. Takva je i bila. Upamćena kao jedna od najboljih generacija Osnovne škole Lapad kada je u pitanju vladanje. Velika, najveća moguća nagrada za Frana i sve tadašnje profesore.

Dragi profesore Frano,

Mnoge od nas si učinio boljim đacima i ljudima, i usmjerio na pravi put. Mnogima od nas usadio ljubav prema glazbi, zbog tebe mnogi danas znaju svirati. Svatko bi pronašao jednu svoju priču s tobom, ali svi imamo jednu zajedničku.

Bio si nam prvo prijatelj, a onda životni uzor i profesor.

Može li biti prigodnije, nego da se rastanemo uz stih:

Laku noć svirači, pjesmom ste me opili, Laku noć svirači, dušu ste mi dirnuli.

Profesoru Franu na vječnu uspomenu, 8.A 2011./2012.

Rafael Barkiđija