Doktori su potvrdili da mu se u glavu bio uvalio crv i pojeo mu samo mali komadić mozga, a potom umro. Crv naravno! A on, zdrav ko cekin.

Ima li parazita u Općoj Skupštini UN-a nije poznato, ali od 193 članice, palestinski zahtjev za punopravnim članstvom odobrilo je njih 143, devet ih je bilo protiv a 25 suzdržanih, među kojima i Hrvatska. Neki diplomati kažu, ako si protiv, imaš neki argumenat pa makar i krivi. Ali ako si suzdržan, to znači da si bez vlastitog mišljenja. Zapravo glasaš se s 'av, av' i mašeš repom. Ohrabren od onih koji su glasali protiv, ali i onima suzdržanima, izraelski predstavnik je velikoj većini svjetskih zastupnika viknuo: sramite se!                                                                 

Zadnji naši izbori su konačno donijeli vjetar promjena sa zapada. Najveći Hrvati, dečki iz dijaspore, napokon će imat priliku pričat nam o našoj povijesti i u kakvom zlu smo živjeli. Sazrelo je vrijeme, da nam potomci drevnih iseljenika iskroje društvo po svojoj mjeri. Ovi misionari modernog doba su se rodili i školovali vanka, ali ih je domoljublje dovelo k nama da nas - prosvijetle.

Evo recimo gospar Bartulica iz DP-a, rođen u Americi, a prosvijetljen na Papinskom sveučilištu Gregoriana, svoju podršku vladajućoj većini dao je samo zato da zaustavi tzv. ideološku kolonizaciju i pokrene otvaranje konzulata za iseljenike. Inzistira i na istragama o pandemiji te osnivanju muzeja žrtava komunizma.

Mnogi se slažu da je vrijeme za rasvjetljavanje povijesti pa da odgovorni za masovne progone i ubojstva nakon drugoga rata, budu barem posmrtno osuđeni. One dosljednije jedino brine to što bi na stub srama, uz diktatora Tita, trebalo objavit i imena brojnih njegovih ideoloških istomišljenika, uključujući i oca domovine, Titova generala Tuđmana. A to se ne bi baš svima svidjelo. Nije lako priznat leptiru da mu je mama bila gusjenica, kaže stara poslovica.

Eto, bez uglednih naših iseljenika, mnogi od nas bi još uvijek vjerovali onome što su nam u školi lagali o Mirku i Slavku, Bošku Buhi, partizanima, pobjednicima i saveznicima svjetskih antifašista. Ili o vođama ondašnjeg ustaškog režima, koji su se razbježali po svijetu, a čije žrtve ne bi rado u njihov muzej. Pa bi njima trebalo gradit drugi muzej. A ne daj Bože promjene vlasti, ljevičari bi se pozvali na prapovijest pa bi predložili i muzej žrtava terora Katoličke crkve, inkvizicije, pedofilije itd. Neki bi za despet tražili muzej žrtava privatizacijske pljačke. Na Trgu pravde Ankice Lepej? Ili u Smokvici. Žrtava ko u priči!

Radnicima Varteksa, koji nisu dobili plaću već dva mjeseca, jedina članica Uprave je ponudila 50 eura svakome, samo da ne štrajkaju. Kad oni to nisu prihvatili, ova modna dizajnerica, očito slabe matematičke naobrazbe, najavila je odlazak iz kompanije. Našu poznatu privatnu firmu, 'proizvođača' preko 800 milijuna kuna gubitaka, država je pokrivala potporama, a kad ni to umjetno disanje nije pomoglo oživljavanju, vlasnici su prodali skoro svu imovinu i vrijednije strojeve. Radnici ipak nisu dobili dvije zadnje plaće pa apeliraju na državu za pomoć; kažu, Varteksova odijela su nosili i još nose mnogi Hrvati, a u Rimčevu robo-taksiju se nije ni'ko još vozio. I neće! Javnost je podijeljena. Jedni tvrde, kako u HEP-u, HŽ-u, INI, Janafu i drugima, sigurno ima masu managera kapitalaca, koji bi spasili Varteks. Zašto se ne jave?

Drugi imaju pragmatično rješenje; Vlada bi mogla spasit Varteks naloživši svakom iole važnijem HDZ-ovcu da od svojih para kupe barem nekoliko vrhunskih odijela, a ostali barem po jedno. Dobro, uz izuzeće premijera, koji je naviko na Armani i Versace.

Stručni žiri Eurosonga, protivno volji svekolikoga europskog puka, nije nagradio hrvatsku pjesmu, taj demografski krik genijalnog kantautora o mladima iz ruralnih sredina, koji ostavljaju svoje roditelje, mačke i krave, pa odlaze u gradove. Žiriju je bilo bliže, vizualno i glazbeno umjeteonstvo švicarske nebinarne osobe, novog fenomena, kad se osoba ne osjeća ni muškom ni ženskom od pasa nadolje, a za svoj rod koristi zamjenicu - oni.

A oni su, mnogi kažu, nezasluženo pobijedili, što se vidi i iz skromnog dočeka 'pobjednika' na aerodromu u Cirihu. Šačica čeljadi i rodbine. Za razliku od našega moralnog pobjednika, kojega je dočekala cijela Hrvatska pa i premijer države, iako je mirito da mu se dignu barem dva 'Rafala'.

I dok tako misli većina, nakupina inkrepitih penzionera vazda nešto njorgeta na klupi kala Kokota. Govore oni da što je država bogatija i naprednija, manje je idolatrije, manje ljudi obada političare, slavne  pjevače, sportaše! Ljudi se bave ozbiljnim stvarima, rade, stvaraju. I još su priđontali kako bi oni kambijali sve domoljubne dočeke i sportske uspjehe Hrvatske, za švicarski standard i sređeno društvo. Kad bi ih samo ne'ko pito. Pitat će ih kokota. Eto im roge!

Mario Klečak