Ove jubilarne godine, dominaciju je preuzeo naš gradonačelnik. Nakon što je pozdravio sve velikodostojnike, uključujući i gradske službenike, pozdravio je i običan puk izvan svečane lože, da bi ga odma potom lustro poradi pretjerane ljubavi prema tezoru.  

Naravno, bilo je to festivalsko promišljanje u duhu citiranog akademika Luka Paljetka, čiji je ulomak iz antologijskog zapisa Ja-Dubrovnik pročito, a koji zapis savršeno oslikava naš Grad, kakav je bio, što jest i što treba bit. Našem Luku je Dubrovnik bio sve, a on Dubrovniku samo - stanovnik.

Stajao je, kaže, kao očuđeni kamen pred Gradom, nevjerojatnom slagalicom od brižno klesanih kocaka i podsjetio nas da je nekoć svaki došljak (i muškarac, i žena), moro donijeti sa sobom kamen, ne manji od jednog kila. Govoreći o mjeri, skladu, skromnosti, mudrosti i zajedništvu, vrijednostima Grada kakav je nekad bio, naš gradonačelnik nije odolio spomenut i Grad kakav je danas. Došla su vremena pohlepe za tezorom, apartmanom, restoranom, suvenirnicom i taksijem. Time je naš gradonačelnik sam sebi odgovorio - je li ovim pohlepnicima Dubrovnik sve i jesu li oni njemu samo – stanovnici?

Nije doduše imo vremena otkrit građanima 'ko li je to potpiso dozvole za tolike apartmane, restorane, suvenirnice i gumene bombone. Malo je bilo vremena da savjetuje svekoliko pučanstvo čime da se inače bave, a kako bi izbjegli zamku pohlepe. Je li možda alternativa ponižavajućem pranju lincuna za tričavih 200 eura dnevno, otvaranje nekih časnijih obrta; recimo postolarske i urarske radnje, klesarske radione za kamene kocke, češljaone za preradu vune, kovački i konjo-potkivački obrt, izrada samara? Ili, za one velike investitore, tvornice s velikim fumarima, za proizvodnju piture, ulja, ugljeno-grafitnih proizvoda? Pa bi onda i siroti hotelijeri došli na svoje.

Održani su i unutarstranački izbori u HDZ-u. Dosadašnji predsjednik stranke i kandidat za predsjednika HDZ-a Andrej Plenković, glasao je na biračkom mjestu na zagrebačkom Svetom Duhu, kojom prilikom je uz neodoljiv osmijeh, a slaveći demokraciju, dao glas samom sebi!

Nije bilo drugih kandidata, jer prema njegovim riječima, ni'ko nije lud s njime se natjecat. Logično je da tim koji ostvaruje povijesno najveća postignuća za hrvatske građane, ne treba mijenjati. Nekima sve sliči izborima u Sjevernoj Koreji. Ni tamo nema protukandidata, samo Otac nacije. Zato valjda u politici nema odljeva mozgova?!

Prošli vikend u Parku mladeži u Splitu održan je jubilarni deseti Ultra Europe festival, a slijedeća tri dana preseljen je na Brač, Hvar i Vis. Štovatelji planetarno popularnih dj-eva i elektronske glazbe, njih 150 tisuća iz svih krajeva svijeta, bili su oduševljeni.

Stariji građani i glazbeno drugačije opredijeljeni žitelji Splita, bili su znatno manje oduševljeni. Aktere ovih događanja su nazvali gostima iz pakla. Nisu ni bili u Paklu mladeži, ali znaju kritizirat. Za njih je Ultra tek tri noći pijanog urlanja i dernjave, masovna povraćanja na oba kraja tijela, gdje god se stigne, najčešće po ulicama i trgovima. Nije im jasna ultra zabava s tisućama pijanih, zapišanih i od droge obnevidjelih partijanera, izvaljenih po ulicama i parkovima, a nerijetko i u đardinima. Jednom riječju, Sodoma i Gomora.

Altroke muzika; nagutaju se svega na dohvatu ruke i onda satima slušaju taj, stalno isti ritam i u transu mlate glavom, ko oni kučići na federima koji su nekad visjeli ispod zadnje šajbe u autima. Jedino su pohvalili radnike Čistoće; i one koji su čistili, ali i 50 onih na 'bolovanju'. Pohvalili su i inovativne mobilne pisoare u obliku plastične bačve s četiri špijerlice, tako da četvorica mogu istovremeno reciklirat pivu. Nazvali su ga četveropiš, a nadaju se da će ga gradske vlasti razmjestit po cijelom gradu, kad ovo prođe.

I ove godine na Ultru su se vratili svećenici koji su sa svog štanda dijelili vodu pregrijanima.

U Split su došli iz svih dijelova Hrvatske, a oko njih droga, alkohol, blud. Policija svjedoči o stotinama uhićenih, bolnica o jednom smrtnom slučaju i desetinama njih ispumpanih i spašenih, a jednome je kažu, zakrpana rupa na guzici! Nije još nađeno sredstvo kojim je rupa probužana.

U cijeloj Americi, u vrijeme Reagana, Kongres je odredio dobnu granicu od 21 godinu za konzumaciju alkohola. Zakonska dob za držanje i nošenje oružja pak, prema drugom amandmanu Ustava, svim građanima jamči to pravo čim navrše 18 godina. Brojni Amerikanci od tate za taj rođendan dobiju sačmaricu ili pušku. Ili oboje! A alkohol piju kriomice, sljedeće tri godine.

Bivši predsjednik Trump, poznati protivnik zabrane pušaka AR-15, umalo je strado od jedne takve u rukama mlađahnog kuhara koji još nije smio pit alkohol. A smio je imat pušku!

Trump je uvjeren da ga je Bog spasio, jer mu je samo uho stradalo. Neki mu vjeruju, a neki sumnjaju da i Bog može pogriješit. Osobito su sumnjičavi oni koji pamte slične atentate iz prošlosti. Sjećaju se vriske i panike nakon pucnja. Ljudi bježe, bacaju se na pod ne znajući kad, kome i s koje strane dolazi sljedeći metak. Žele samo nekako preživjet.

A u ovoj pričici, mobiteli snimaju, ljudi stoje na nogama, mudro motre situaciju. Njihov idol s piercingom na uhu ustaje, maše rukama ohrabrujući obožavatelje, dobro znajući da ne slijedi nikakav rafal, zolja, navodeća raketa. Jer je sve bilo namješteno. Nije bilo nikakvog atentata, kažu neki. Odglumio je faul, kako bi iznudio - penal. Fora metafora!