Na ove je snažne lokalpatriotske riječi, nažalost pokojnog, barda našega jezika Luka Paljetka podsjetio naš gradonačelnik u svojemu govoru povodom otvaranja Ljetnih igara.

Ove Lukove duboke riječi navode na pažljivo promišljanje što je pjesnik s time htio reći.

Naravno, sa veličinom i sjajem ovoga Grada ne može se mjerit niti jedan njegov stanovnik i nitko se ne treba niti pokušavat izdizat visoko jer neće daleko dobacit. Svi mi koji u Dubrovniku živimo, pa makar da postignemo ne znam kako velika dostignuća, koliko god se trudili, nećemo u njegovoj povijesti bit niti malo veći od jednoga jedinoga kamena ugrađenog u zidine.

Legitimno je pitanje koliko današnjih građana ovoga Grada ima takvu emociju prema njemu koju je gajio pokojni Luko? Jesu li nove generacije odgojene i odgajane u toj beskrajnoj ljubavi i poštovanju? Da li kameni vijenci zidina, tvrđave i ulice izazivaju takva čuvstva? Volio bi da se varam ali mislim da su globalizacija i manjak obrazovanja učinili da više nema onakvog ponosa i prkosa koji je krasio neke ranije generacije. Ovu bi temu mogli i trebali obradit lokalni sociolozi, prije svega da utvrde stanje, a onda i da predlože mjere za poboljšanje toga stanja.

Puno i previše je tema o kojima bi se već sad, i bez sociologa, dalo trezveno razgovarat. Na primjer, na svakom koraku se čuje i vidi pokušaj „dalmatinizacije“ Dubrovnika na što se baš nitko – bez obzira na jasne povijesne i običajne izvore – uopće ne osvrće. Ili se možda nije uputno osvrtat? Hajdemo dalje .... nema tome davno da je u našoj Gradskoj vijećnici većinom odbijen zahtjev da se u osnovnim školama uvede tzv. građanski odgoj. Ne znam kome je i zašto taj prijedlog smetao? A svi smo svjedoci kako se na ulici danas ponašaju djeca. I ne samo da bi Grad trebao nać sredstava za takve programe nego bi trebao financirat i dodatnu edukaciju djece koji bi učili o našoj lokalnoj povijesti, đe bi im se predočila snalažljivost i dovitljivost našega puka u odnosu na sve ostale gradove i to ne samo u Hrvatskoj nego i u inozemstvu.

Itekako se dobro sjećam ne jedne nego više istinitih priča kakav je prije pedesetak i više godina bio ugled studenata iz Dubrovnika u Zagrebu u odnosu na sve ostale studente i to samo zato jer su svojim odgojem, odijevanjem i ponašanjem pozitivno odudarali od ostalih kolega. Je li tome danas tako?

Kad se djecu, uporno, iz generacije u generaciju, ne uči o tradiciji, o općim vrijednostima pa i dostignućima predaka, onda je sasvim očekivano zapitat se koliko naših današnjih sugrađana osjeća da je njima „Dubrovnik sve“?

Moje je skromno mišljenje da je gradonačelnik potpuno pogrešno povezao ove sjajne Lukove riječi sa „dnevnom pohlepom za tezorom“. Jer, jedan od kamena temeljaca sve slave i uspjeha ovoga Grada u prošlosti je bila ekonomska stabilnost i bogatstvo. Poznato je da su naši preci, u ona pradavna vremena, išli na kraj svijeta – ako je trebalo – radi dobre zarade.

Ako današnji stanovnici ovoga Grada imaju volju za radom, ako im se za to pruža prilika na kućnom pragu, ako imaju poslovnog duha, domišljatosti i želje za dobrom zaradom onda im to ne bi trebalo uzet za manu nego pohvalit kao vrlinu.

Zar nije bolje u svakom gradu imat marljive i vrijedne pojedince, koji su spremni radit po cijeli dan da bi osigurali egzistenciju sebi i svojoj djeci? Ili bi bilo bolje imat stanovnike koji ništa ne rade i neće da rade nego od sebe i svoje djece čine socijalne slučajeve?

Interesantno je ipak, da gradonačelnik tu kolektivnu krivnju „nabacuje“ isključivo na tzv. privatni sektor (izrijekom: apartmane, restorane, suvenirnice, vlasnike glisera i taksi vozila). Dakle, ako se može dobro razumjet, svim tim privatnicima „Dubrovnik nije sve“? Valjda je „Dubrovnik sve“ samo činovnicima u Gradu?

A, ako ćemo o „dnevnoj pohlepi“ onda bi se i sam Grad mogao pridružit ublažavanju te pohlepe. Recimo, da donesu odluku da će smanjit broj turističkih autobusa za 50%. Ili, da prepolovi broj uplovljavanja kruzera. Samo sa ove dvije mjere bi se drastično popravili uvjeti života svih građana ovoga Grada. Ali, zarada Grada od autobusa i kruzera se očito ne smatra „dnevnom pohlepom“, a pojedinci poduzetnici, koji su nota bene naši sugrađani, su pohlepnici i njima „Dubrovnik nije sve“.

Ipak bi se, barem u ovako svečanim prilikama, trebalo sustegnut od etiketiranja dijela sugrađana koji sasvim zakonito obavljaju svoje legalne djelatnosti i to po ovim „pasjim“ vrućinama. I, pri tome pune proračun Grada. 

Dubrovačko Njorgalo