'

KOMENTAR "Prije je bilo skladnosti na moru, vazda se vodilo računa o tome da ne ometaš druge, da ih pustiš da imaju malo mira"

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: Goran Mratinović
Već sam u svojim prethodnim člancima, u par navrata, naveo da imam barku. Nije to nikakva jahta, ali smo je žena i ja nekako prilagodili da imamo neki komod da isplovimo na dva-tri dana. Možemo nešto sebi skuhat na barci. Možemo i skromno prespat, naravno ako vrijeme dopusti.

Na tragu pitanja iz mojega prošloga članka, za zapitat se koliko je naših sugrađana IKAD sjelo u barku i pošlo na kupanje? A, posebno je pitanje, koliko je naših sugrađana IKAD prespavalo na barci? Koliko ih se probudilo u zoru i viđelo svitanje na moru? Kakvim ušima oni slušaju sve pjesme o barkama, Lokrumu, Kalamoti? I to spada u onu priču o propuštenom odgoju generacija naših sugrađana.

Pasani vikend su nas pozvali prijatelji da im se, s našom barkom, pridružimo na moru. I, pošli smo. Odabrali smo Mali Vratnik kao mjesto đe ćemo provesti vikend.

Hrana ... jednostavna. Pasta s pomadorama i prigane balančane. Doduše, malo smo izgratali sira po pasti. Malo smo na udicu uhitili šparama, bukava i ukjata i skuhali lijepu riblju juhu. Onu „brzu“ riblju juhu što se kuha na barci. Pobjegli smo od ove neljudske vrućine, lijepo se ispripovijedali, dobro našalili i lijepo spavali. Sjetili se djetinstva kad smo na moru, najviše neđeljom, jeli istu tu pastu sa pomadorama ili punjene paprike što su nam matere skuhale.

Ipak, more se promijenilo. Prije je bilo skladnosti na moru. Kad si prilazio na mjesto koje si zamislio kao svoje odredište, itekako se vodilo računa da ne ometaš privatnost onih koji su tamo već bili usidreni ili vezani. Pa bi svoju barku vezao ili usidrio malo dalje. Da ne ometaš druge! Vazda se vodilo računa da su ti drugi ljudi došli tamo da se odmore, da imaju malo mira.

Toga više nema. Danas će vam se, ko nama za prošli vikend, „uvalit“ uz samu barku neki ljudi sa kojima se ne želite družit. Iako imaju mjesta za usidrit sto ili dvjesto metara dalje. Pitam se zašto misle da je nama zanimljivo i da će nam bit drago po cijeli Božji dan slušat skriku njihove djece? Koja će po cijeli dan vikat: „Mamaaaaa! Vidi kako sam skočio!“. Ili, „Mamaaaaa! Mato me udario!“. Zašto nemaju razumijevanja i odmaknu se malo, a osobito kad imaju mjesta?

Posebno su pitanje manji gliseri koji prevoze turiste. Za vrijeme tih dva-tri dana se dogodilo barem pet-šest puta da su ti gliseri usidrili takoreći iznad naših sidara, samo par metara od nas. Iako, cijela uvala je bila prazna. I, onda bi uslijedila ista galama kao kod one djece. Ne razumijem te turiste koji imaju potrebu urlikat svaki put kad skoče u more. Ko da su sletili na Mars!

Nakon što ih je tako njih nekoliko pristalo samo par metara od nas, počeo sam razgovarat sa jednim od tih mladih skipera koji voze te goste. Lijepo smo se razgovarali, bez tenzija. Pitao sam ga zašto dolazi tako blizu nas? Njegov odgovor me je zapanjio – reko mi je da dolazi tako blizu jer da na sidru nema dovoljno kadene i konopa i da mora usidrit u plitko.

To je već tema za razmišljanje! Nama vlasnicima baraka se traži tako puno prilikom tehničkog pregleda baraka, a onima koji voze goste se progledava „kroz prste“ u tako temeljnim zahtjevima, ko što je duljina sidrenoga lanca ili konopa.

Nama se traži „crni tank“, a mini kruzerima, „Kriljanima“, se ne traži ništa. Nikad nisu svoje crne tankove ispraznili (i za to platili) u luci nego ih iskrcaju „po moru“.

Sve ove velebne jahte koje vidimo po moru se mukte usidre i krmu vežu konopima za obalu, premda to ne bi smjeli. I, ko ih kontrolira? Niko! Koja je od njih korist? Nikakva! Sjećam se dobro priče jednoga dobroga poznanika koji je živio u Španjolskoj i koji mi je prije dosta godina pričao da je u Španjolskoj zabranjeno – preko noći – sidriti brodove i boraviti bilo gdje osim u lukama i marinama. Španjolci, prije svega, žele zaraditi i popuniti sve vezove preko noći, a isto tako ne žele po noći – u slučaju nevremena – imati trošak spašavanja jahti. Nama nije briga! Neka sidre đe hoće i to mukte. A, ako zatreba, mi ćemo ih opet mukte spašavat.

Za cijeloga vikenda u Malom Vratniku, a radi se o prostoru koji je širok ne više od 100 metara, po cijeli dan glisiraju jahte koje sa Pelješca ili Mljeta idu u Kobaš ili Broce ili Ston. Ili obratno! Nema veze što glisiraju brzinom od 30 ili 40 milja od obale!

Uglavnom, jedan opći nered koji niko ne kontrolira i ne sankcionira.

 Zašto moramo bit država u kojoj svaka „šuša i maruša“ može činit što je volja?

 A, naša Lučka kapetanija, jednom godišnje, učini akciju kontrole na moru. Na koju pozove novinare. Sve se to zabilježi u medijima i „to je to“ za tu godinu. A, sa druge strane, nam svaki dan pod samim zidinama prolaze turisti jet-ski plovilima, brzinom od Bog zna koliko milja, i ne obadaju ni kupače ni vlasti.

Lijepo je imat sve propisano, ali neko to mora i kontrolirat. I naplatit kaznu onima koji rade nered. Sve dok se to ne učini svak će činit što ga je volja i terorizirat pristojan svijet. Ja vas uvjeravam da bi se kontrolom na moru postigo red, a da bi se Državni proračun napunio. Ne treba ništa drugo nego poslat jedan mali gumenjak policije ili Kapetanije u Vratnik. Taj policajac ili službenik bi za jedan dan naplatio svoju godišnju plaću!

Dubrovačko Njorgalo

Popularni Članci