Dok same političke kampanje teško padaju na želudac zbog lažnih obećanja i šarenih, prozirnih laži, preteških riječi i podvala, s druge strane postizborna koaliranja i pregovori mučni su zbog nemorala i sitničavih interesa koji izbijaju iz svake rečenice uključenih aktera. U prvom planu, sve što može uočiti prosječni građanin je tko s kime ne bi koalirao. Sukus je to prvog tjedna postizbornih pregovora o sastavljanju nove vlade i većine u Saboru. Domovinski pokret neće s Možemo i SDSS-om. Ni Most ne bi s Možemo ni s SDSS-om, kao ni s HDZ-om. ''Ljubav'' je obostrana. Ni Možemo ne bi čak ni u neku lijevu vladu, ako bi u njoj bili Domovinski pokret i Most. IDS, Fokus i Matija Posavec neće u desnu vladu, Hrvatski Suverenisti s liste Mosta ne bi u lijevu, baš kao ni Mislav Kolakušić s liste Domovinskog pokreta u desnu. U cijeloj toj situaciji, HDZ i Domovinski pokret, odnosno oni koji su ostali, najbliži su dogovoru o sastavljanju vlade, samo je pitanje koja će za to biti cijena. Njihova ''ljubav'' tijekom kampanje, praćena i možda najodvratnijim gadostima poput plakata Domovinskog pokreta o tome kako je ''glas za Andreja Plenkovića i glas za to da silovatelji i zločinci i dalje budu na slobodi'', ipak će rezultirati pomirbenim općenjem.

Estetski je ta općenja i brakove iz interesa promatrati kroz prizmu kako politika zaista jest tek umijeće mogućeg. Građani su iskazali svoju volju i ona je šarolika. Na političarima je sada u toj šarolikoj situaciji pronaći dogovor, fokusirati se na sličnosti, pronaći kompromise u različitostima. Razina političke kulture u Hrvatskoj još uvijek je na jako niskim granama, a premalo ljudi još uvijek razumije političke procese. Možda je to nekima teško povjerovati, ali je činjenica o kojoj se nedovoljno govori ta da prosječni hrvatski birač često ne zna ni pravila izbornog sustava, a kamoli što drugo. Previše je onih koji su na izbore izašli samo da bi glasovali bespogovorno ''za HDZ'' ili ''za Milanovića'', kao i onih koji su izašli samo da bi glasovali ''protiv Milanovića'' ili ''protiv Plenkovića''. Personalizirano pojednostavljivanje izbora za stolice u parlamentu dodatno je zakuhao predsjednik Zoran Milanović svojim šokantnim uključivanjem u kampanju s pozicije predsjednika Republike koji najavljuje kako će biti premijer. Pokušao je pomoći Peđi Grbinu, SDP-u i strankama ljevice koje su se okupile samo zato da HDZ ne bi i treći put oformio većinu i vladu. Na prvi pogled to doista jest izgledalo kao da je s defibrilatorom vratio SDP u život iz mrtvih, ali su tjedni nakon toga pokazali kako je to bila samo jedna strana priče.

Milanovićev efekt bio je i taj da je aktivirao sve one neke koji su se digli iz fotelja te neradne srijede samo zato da smanje Milanoviću mogućnost da opet postane premijer. Što se samog SDP-a i stranki ljevice tiče, pitanje koje nikad neće dobiti odgovor je kako bi ta stranka prošla na izborima bez da se Milanović uključio u kampanju. Možda bi doživjela još veći debakl od osvajanja premalo mandata, a možda bi prošla bolje, to nitko ne zna. Bez obzira na izbor Ivana Turudića na funkciju glavnog državnog odvjetnika, a što je Milanović iznio kao glavni motiv koji ga je iz ogorčenja nagnao u političku kampanju, činjenica i dalje ostaje kako je u abecedi Ustava RH da predsjednik države ne smije biti član ni jedne stranke niti kandidat na izborima.

Opravdanje kako je Ustav konstantno kršila i Kolinda Grabar Kitarović, jednostavno nije prihvatljivo objektivnom građaninu. Da su građani podržavali njeno kršenje Ustava, ne bi bila izgubila izbore i ne bi bili izabrali upravo njega od kojega su očekivali suprotno političko ponašanje. Među biračima ljevice nije popularan stav kako je Milanović prekršio Ustav jer se često može čuti kako cilj opravdava sredstvo. Ako je cilj rušenje stranke čiji članovi ne poštuju zakone, a sredstvo kršenje za društveno uređenje najvažnijeg od njih, onda je i sva ta borba uzaludna.

Raskol je najčešća riječ koja će se spominjati ovih kada su u tijeku političke orgije i bit će ih mnogo. Najzanimljiviji od njih je raskol u Mostu kojega su napustili istaknuti supružnici Raspudić. Vjerski fanatik iz Rijeke Marin Miletić strašno je zamjerio doktorici znanosti Mariji Selak Raspudić koja je u blic odgovoru tijekom sučeljavanja odgovorila s 'da' na pitanje o abortusu kao pravu žene. Miletić se od nje javno ogradio, a čini se kako je nije podržao u tome ni ostatak Mosta. Opće je poznato kako je Selak Raspudić u javnom prostoru upravo suprotno, osoba koja je uvijek zastupala stavove o tome kako život treba štititi od začeća i koja je javnim djelovanjem uvijek na toj strani. Jasno je objasnila kako se ne slaže jedino s tim da je zabrana metoda kojom se to postiže, kao što to smatra većina građana iz cijelog političkog spektra. To je očito naljutilo fanatike u Mostu koji su nakon devet godina konačno pokazali svoje pravo lice i kako im ni onda nekad davno, kada su u ovakvim postizbornim orgijanjima zabavljali javnost s laganjem o ideološkim stavovima i javnim bilježnikom, zapravo samo željeli ono što Selak Raspudić nije podržala isključivo kao metodu, ali ne i stav.

Ali, novi ''Most'', Domovinski pokret, mogao bi biti stranka još većih bisera u budućnosti. Predsjednik stranke Ivan Penava osramotio se već na prvoj postizbornoj presici s novinarima, molio ih je da mu ne 'amputiraju' stavove. Pokušao ih je uvjeriti kako nije istina da mrzi Srbe tako što je pokazao kako se slikao pokraj kipa Nikole Tesle. Program Domovinskog pokreta pun je floskula koje pomalo zastrašuju kad ih se prevede u potencijalnu opasnost da ulaze u sfere ljudskih prava, slobode javnog izražavanja, medija, obrazovanja i svega onog što radikalna desnica želi kontrolirati.

Lako je dio građana motivirati strahom tamo gdje je politička kultura na niskim razinama. Projekt ''Domovinskog pokreta'', kao novog ''Mosta'' koji odlučuje o tome tko će formirati vlast, nastao je upravo na tim brojnim strahovima. Plaše birače sa Srbima, homoseksualcima, Nepalcima, migrantima, Istanbulskom konvencijom kao najvećim fenomenom neupućenih. Teško je shvatiti kako i dan danas međunarodni dokument usmjeren borbi protiv nasilja nad ženama, uspijevaju prodati kako nekakvu rodnu ideologiju koju samo oni vide. Lukavo su za izborni uspjeh iskoristili i strah teoretičara zavjere o koroni izlaskom na izbore s Mislavom Kolakušićem i Ivanom Viliborom Sinčićem kao protagonistima takvih izjava u Europskom parlamentu. Tako je Domovinski pokret uspio nemoguće, ujediniti rubno lijevo i rubno desno i tako namaknuti zavidan rezultat, a lijepo će i narednih dana kroz domovinske orgije unovčiti to svoje rezultatsko domoljublje. I vazda će se tu naći netko tko će biti prevaren. Ali, nakon izbora, nema kajanja. Građani uvijek imaju upravo onakvu vlast kakvu zaslužuju.