Ne znam jesam li vam to ikad pričao, ali ja sam u prošlom životu zginuo u Drugom svjetskom ratu. Kako drugačije objasniti moju opsjednutost tim povijesnim razdobljem? Nisam siguran jesam li bio nacist, fašist, partizan, Amer, Englez ili Rus, ali moja fascinacija brutalnim ratnim zbivanjima traje još otkako sam krenuo u Osnovnu školu Nikica Franić, a koja je, gle koincidencije, i sama dobila ime po protagonistici Drugog svjetskog rata.

U toj sam školi po prvi put u životu upoznat s hrabrim partizanima koji su goloruki stali braniti zemlju od Nijemaca, Talijana, ustaša i četnika. Slušao sam o velikoj bitki na Sutjesci, pa onda i na Neretvi i Kozari, o legendarnom desantu na Drvar, pa oslobađanju Dubrovnika i Stona, te bitki u Vukovom klancu. Ne samo da su me tijekom tjedna profesori Nikice Franić neprekidno upoznavali sa strašnim okršajima partizana i Nijemaca, nego su se još i nedjeljom ujutro stalno prikazivali partizanski filmovi s profesorom Batom Živojinovićem u glavnoj ulozi. Tu su, jasno, bili i školski izleti koji su se sastojali od obilazaka lokacija gdje su se bitke odigravale, kao i divljenju monumentalnim partizanskim spomenicima.

I tako mi je u školskim klupama prošla čitava druga polovica osamdesetih godina prošlog stoljeća u kojoj sam strašno bio ponosan na partizane predvođene Maršalom Titom što su sami samcati oslobodili Jugoslaviju, Europu, Trst i svijet. Da nije bilo druga Tita, Save Kovačevića, Koče Popovića, Velimira Škorpika i ostalih danas bi čitav svijet imao samo jedan simbol – crni kukasti križ na crvenoj zastavi.

Falsificiranje povijesti

No pri kraju osnovne škole stvari se stubokom mijenjaju. Jugoslavija se raspada, stižu demokracija i kapitalizam, a s njima i američki, te britanski filmovi i dokumentarci o Drugom svjetskom ratu. Razrogačio sam oči na besramno falsificiranje povijesti koju smo usvajali u Osnovnoj školi Nikica Franić. Po toj britanskoj i američkoj verziji Drugi svjetski rat započeo je ulaskom Nijemaca u Poljsku 1. rujna 1939. godine, a ne bombardiranjem Beograda 6. travnja 1941. Čovječe, pa šta je ovo, šupci sa Zapada dodali su dvije godine ratnim zbivanjima, a ja sam (bio) siguran da je Drugi svjetski rat trajao od 41. do 45.

Nisam mogao vjerovati kakve su sve laži u stanju Zapadnjaci govoriti, ali svejedno sam upijao njihove propagandne dokumentarce čisto da vidim dokud te besramne tvrdnje mogu ići. Prema toj iskrivljenoj verziji Drugog svjetskog rata koju sam po prvi puta u svom kratkom životu otkrivao, u njemu su sudjelovali ne samo partizani i Tito, nego i Francuzi, Britanci, Rusi, Amerikanci, Japanci, a borbe su se čak vodile i u Sjevernoj Africi. Gledao sam tako bitku za Staljingrad, borbe oko Kurska, čitavu Operaciju Barbarossa, Pearl Harbour, Okinawu, Dan D, kontraofenzivu u Ardenima, bombardiranje Dresdena, ulazak Crvene Armije u Berlin, Hirošimu, Nagasaki…

Od tada pa sve do danas - kada upravo gledam novi dokumentarac o Drugom svjetskom ratu na Netflixu koji me i ponukao na ovaj tekst - stvari su se potpuno iskristalizirale – to o čemu oni govore, ustvari, jest istina o najvećem masakru u povijesti. Pogledao sam tisuće i tisuće dokumentaraca i ratnih filmova, znam napamet sve bitke, generale, konc logore, Panzer divizije, podmornice, brojnost Luftwaffea i RAF-a, kao i sve druge finese, ali u nijednom, ama baš nijednom povijesnom uratku ne spominju se Tito, partizani i Jugoslavija. Oni su za zbivanja i tijek Drugog svjetskog rata bili bitni kao slovo r u Marlboru.

Te bitke na Sutjesci, Kozari, Neretvi i Vukovom klancu služile su, ubio me SS ako lažem, samo da se Tito dokopa vlasti. Partizani su izginuli da bi komunisti preuzeli vodstvo nove Jugoslavije. Drugi svjetski rat svejedno bi završio i da se na prostorima Jugoslavije ležalo na plaži, samo je pitanje kako bi Amerikanci, Britanci i Rusi dogovorili njeno političko uređenje nakon rata. Ovako pošto brojni partizani izginuše, Tito je od Saveznika dobio dopuštenje da vodi novoformiranu državu.

Realno, Jugoslavija je strateški bila potpuno nebitna. Dan D otvorio je zapadni front, Crvena Armija nadirala je preko Poljske na istočnom frontu, a desantom na Siciliju savezničke trupe prodirale su s južnog fronta koji naposljetku i nije bio toliko presudan. Jugoslavija je bila između svega toga, daleko od svih tih pravaca, iako su postojale neke teze da se planiralo otvoriti i front preko Jadranskog mora, pa nastaviti dalje prema Austriji i Njemačkoj, no to se, kako znamo, nikad nije dogodilo.

Keith Richards je mala beba za Josipa Broza Tita

Vratimo se u prosinac 1943., u vrhunac ludila Drugog svjetskog rata. Dok njemački bombarderi svakodnevno zasipaju London i ostale britanske gradove, na svijet stiže Keith Richards, slavni član Rolling Stonesa. Godinu iza Saveznici se iskrcavaju u Normandiji, a Hitler u odmazdi zasipa glavni engleski grad novim čudom tehnologije – smrtonosnim V-1 raketama. Jedna takva pogodila je dječji krevetić malog Keitha kojeg je mama Richards samo malo ranije odvela na sigurno. No to je samo početak nevjerojatne sreće koja će ga pratiti čitav život - preživjet će kasnije Keith, ne samo Hitlera, nego i svu drogu i alkohol, požare, trovanje otrovom strihninom, strujni udar, i pad s 12 metara visokog stabla.

No, čak i Richard, ta hodajuća nakupina sreće mala je bebuška za Josipa Broza. Tito će prvo preživjeti djetinjstvo kao sedmo od sveukupno petnaestero djece što je samo po sebi bio ogroman podvig. Nadalje, proći će Prvi svjetski rat kao vojnik Austro-ugarske na istočnom frontu, biti zarobljen, vratit će se živ iz ruskog zatvora, biti opetovano ranjavan u Drugom svjetskom ratu, reći će NE Staljinu i ostat živ (ovo ne bi uspio ni Keith), a njegovo vođenje Jugoslavije bio je najveći oblik hedonizma koji je svijet ikada vidio, a na čemu su mu zavidjeli čak i članovi Rolling Stonesa.

Ima ona jedna nevjerojatna legenda da su Tita na jednoj večeri pitali da okrene turu. On se jadan cijeli zbunio, pa izustio: 'Ja nemam para!' Što će, molim vas lijepo, Titu pare? Ionako je sve njegovo – vile, avioni, brodovi, Brijuni… U goste mu stižu holivudske dive Elisabeth Taylor i Sophia Loren, čitav njegov život kolosalna je uživancija, čak mu ni smrt nije ništa gora. Na sprovod su mu došli svi, ama baš svi ljudi koji su u tom trenutku nešto značili na svijetu. Komunisti, kapitalisti, demokrati, autokrati, vanzemaljci, Margareth Thatcher…

Naravno došli su mu i svi preostali živući partizani koji bi mu i život poklonili samo da se može zajebavati na Vlasti. A teta Vlasta i drug Tito idu zajedno kao burek i sitni noćni sat. Srodne duše. Kada ih čovjek vidi kako uživaju jedno u drugom, možda čak ni ti brojni životi nisu dani uzalud.