LEVIJATAN

Kad jedna grupa ljudi ili politička stranka preuzme vlast u jednoj državi, bila bi stvar opće kulture da, osim broja osvojenih glasova na izborima, moraju nešto znat' i što je to vlast, što je država, koji su to civilizacijski dosezi u vršenju vlasti. Ona pravila koja ne pišu u nijednom zakonu. Kao što u nijednom zakonu ne piše na koji način se udiše ili izdiše zrak. Nisam siguran, po njihovom praktičnom ponašanju, da ovi naši to razumiju i znaju.

Pišem ovo zgrožen događajem ovoga freškog huliganizma na ulicama i novinskim naslovima koji pokazuju kakvo je neobadano i nonšalantno vladanje države prema takvim izgrednicima. Onima u Vukovaru ili onima u Koprivnici kojih su puni novinski stupci ovih dana.

Treba se prvo zapitat' zašto građanin-pojedinac, u bilo kojoj državi, uopće trpi bilo kakvu vlast?

To je pitanje zabavljalo filozofe još od davnih dana pa rasprave o tome nalazimo već od drevnih Grka pa do kasnog 18. stoljeća. Neću vas „daviti“ što su o tome pisali sofisti, Epikur, Ciceron i drugi, ali moram spomenut' Hobbesa i njegovo kapitalno djelo „Levijatan“ iz 1651. godine, a sve je to zaokruženo u djelu „Društveni ugovor“ J.J. Rousseaua iz 1762. godine.

Zanemarujući neke razlike u tim filozofskim raspravama, svi ti filozofi dolaze do sličnih zaključaka, a to su da su svi ljudi rođeni kao slobodni pojedinci sa svojim prirodnim pravima i da su zato slobodni činit' što ih je volja. Ako bi tako postupali neminovno bi došli u sukob s drugim pojedincima koji isto tako imaju pravo činiti što ih je volja. Tako bi se ostvarila ona čuvena izreka da je čovjek čovjeku vuk. Zamislite da svak od nas čini što ga je volja. Ako mi se ubija – ja izađem na ulicu i ubijem. Ako mi se mlati – ja izađem na ulicu s kakvom šticom ili batinom u ruci i mlatim koga stignem. Ako mi se vozi auto – izađem i provalim u prvo auto koje mi se sviđa, sjednem i vozim.

Da bi se spriječio taj rat 'svih protiv sviju' ljudi prešutno sklapaju tzv. društveni ugovor i stvaraju DRŽAVU koja tim često divljim pojedincima postavlja ograničenja prirodnih prava i time omogućava da nestanu egoistični sukobi među njima.

Ukratko, ljudi prešutno pristaju da postoji država i da im ona umanji njihova prirodna prava, ali ta država i košta pa je ljudi plaćaju porezima, prirezima, trošarinama i štotigajaznam čime još. A DRŽAVA je, zauzvrat, dužna osigurati pojedincu da se obuzdaju svi drugi destruktivni pojedinci koji bi doveli do anarhije i koji bi ugrožavali njegova prava, a prije svega pravo na zaštitu njegova života, zdravlja i njegovog vlasništva.

Svjedoci smo da je ovaj svijet pošao poprilično u materinu. Prije su ovakve delikvente koji danas vladaju našim ulicama rješavali najprije u najranijem djetinstvu njihovi roditelji – ako je trebalo i batinom. Dobio bi dvije-tri po gubici za svaki neposluh i drugi put bi dobro promislio hoćeš li opet. One koji su i povrh toga iskakali iz normalnog ponašanja vrlo brzo bi imali rendes s organima reda (i upaljenim radijom u podrumu neke policijske postaje), a u konačnici bi se sve te „dječje bolesti“ poprilično popeglale u onu godinu ili više dana redovnog vojnog roka. Sve te metode bi u 99% slučajeva „izliječile mušice“. Naravno, ne sve njih ali ogromnu većinu.

Ali, uveli smo razne „plave telefone“, ljudska prava, itd. itd. pa nam kao rezultat horde kriminalaca i nasilnika hodaju ulicama tako da te strah ić' putem u neke ure i u nekim ulicama i gradovima, a osobito po noći. Da ne govorim kako se roditelji brinu sve više pustit' djecu da šeću gradom jer mogu nastradat' na pravdi Boga. Npr. zato što imaju gaće ili majicu krive boje ili zato što su odlučili proći krivom ulicom ili jednostavno zato što je neki huligan taj dan odlučio nekoga namlatit'. Bilo mu je dosadno pa eto, da se malo zabavi.

Evo čitam neki dan da onaj norveški masovni ubojica Broevik, koji je iz čista mira pobio više od 70 mladih ljudi, ni krivih ni dužnih, tuži norvešku državu jer su mu u zatvoru povrijeđena ljudska prava. Navodno se ne druži dovoljno sa drugim ljudima pa je zato suicidalan. A kad mu se pogleda popis prava i od čega mu se sastoji smještajna jedinica u zatvoru on ima smještaj puno puno bolji od nekih apartmana od četiri zvjezdice u nas u Gradu. Eto do čega su nas dovela ta ljudska prava.

Kako se naše vlasti odnose prema ovdašnjim nasilnicima? Plaćaju im karte da se jadnici iz grčkog pritvora vrate doma avionom. Trebalo im je – ako nemaju para – platit' kartu za stočni vagon. A, onda ih doma dočekat' organi reda pa ih malo propitati kako su nas to oblatili u inozemstvu.

Najveći grijeh naših vlasti se vidi iz naslova koji sam pročito kad je uhapšen prvi od nasilnika iz Vukovara. Glasio je nešto u stilu: „Od prije poznat po nasilju“. Iz teksta članka proizlazi da se protiv istoga vodi već nekoliko postupaka pred sudovima zbog nasilja. Naravno, niti jedan od tih postupaka još nije završen, a mladi „gospodin“ slobodno šeće i mlati djecu po ulici i dalje. Postavlja se pitanje što je vlast, a kao dio nje pravosuđe, činila do sad? Ako je jasno da je netko nasilnik i višekratno se bavi nasiljem, zašto se po hitnom postupku ti predmeti nisu riješili i zašto ga se nije „pospremilo“ tamo đe je takvima mjesto?

Ne! Sudovi protiv takvoga nonšalantno vode postupke, puštaju ga da i dalje šeće ulicama i šakama i nogama terorizira druge poštene građane i djecu. I, nikoga nije briga za to. E da, ali ti isti indolentni suci traže već drugu povišicu plaće u pola godine. Tu su itekako revni i marljivi.

I, pri tome nije uopće važno ko je pretučen. Je li se radi o djetetu ili odrasloj osobi? Ili Hrvatu ili strancu? Katoliku ili pravoslavnom? Ženi ili muškarcu? Jednostavno, dužnost je vlasti da poštenim ljudima, koji plaćaju sve poreze ili druga davanja – kako god se ona zovu – s puta maknu kriminalce i nasilnike i da ih pospreme u zatvore, u maloljetničke zatvore, u psihijatrijske ustanove ili bilo đe drugo odakle ne mogu ugrožavat' normalan svijet. Ništa više i ništa manje od toga.