Razina izvještavanja s toga prvenstva je bila nedopustivo slaba, pa čak i na internet stranici LEN-e kao službenog organizatora. Naravno, u našim novinama smo mogli pročitati sve o našoj reprezentaciji, pročitali smo izjave izbornika, svih igrača, bivših izbornika. Na pojedinim portalima smo mogli pročitati i izjave, najčešće zapjenjenih, čitatelja/komentatora, ali nisam niđe naišo na neki članak koji bi sportski izvijestio o konačnom poretku od 1. do 16. mjesta, da bi netko stručno prokomentir'o kako je koja reprezentacija prošla, je li napredovala ili nazadovala.

Da bi dobili neku suvislu informaciju o organizaciji prvenstva da ne govorimo. Jedino što smo dobili je slika našeg gradonačelnika kako prima neku zasluženu zahvalnicu koju je mogla štampat' svaka prosječna štamparija u garaži iza kantuna. Otprilike, to je to.

S druge strane, skoro u isto vrijeme, čitam preneseni članak/intervju s jednim članom Organizacijskog odbora Olimpijade u Parizu koji je zadužen za sportove na vodi i za gradnju kompleksa bazena. Ne samo da izvještava kako će bazeni izgledat' nego i kako će se energetski riješit, točno u kilovat navodi koliko će se solarnim panelima ostvarit ušteda i kako i koliko će to točno eura koštat' i kad će se to sve isplatiti. Prilaže i preciznu tabelu s troškovima u eurima i centima. Uopće ne sumnjam da će po završetku Olimpijade dati sličan izvještaj po svakom borilištu.

Pa se pitam zašto i mi (ne mislim u Dubrovniku, nego na nivou cijele Hrvatske) nismo dobili izvještaj koliko je koštalo ovo upravo održano Europsko prvenstvo u vaterpolu? Niti nam je iko prije održavanja prvenstva javno reko koliko će koštat' i odakle će se sve to financirati, niti će nam bilo ko reći konačan financijski rezultat. A, što je najgore, taj „neko“ uopće ne smatra da bi to bio dužan reć'. Jer, što se nas u javnosti tiče ko je to i koliko platio? I, je li se izgubilo ili zaradilo?

Jesu li se Francuzi baš tako rodili transparentni za razliku od nas, ili u nas to nema ko pitat' ili ne zna kako pitat'? Pa se oni na vlasti niti ne smatraju dužnim išta o tome reći.

Da me ne shvatite krivo, jako mi je drago da je baš naš Grad dobio priliku pokazati kako zna i može suorganizirati ovakvo kontinentalno natjecanje. Ali, kao lokalpatriota, a osobito nakon što sam gled'o TV prijenose s onoga tmurnog bazena Mladosti iz Zagreba đe se održavao drugi dio tog istog prvenstva i kad sam čuo neke glasove od naše studentarije iz Zagreba koji su pogledali neke utakmice u Zagrebu, uvjeren sam da je naš bazen u Gružu svakako i ljepše i reprezentativnije zdanje od plivališta Mladosti u Zagrebu. I većeg kapaciteta. I, ne samo to, priča se da je dodatna tribina u Zagrebu, koja je montirana za potrebe smještaja dodatne publike, bila doslovno montirana dijelom u bazenu odnosno da su „noge“ te tribine bile uronjene u vodu bazena. Pa se pitam zašto onda kostur natjecanja nije podijeljen tako da se one atraktivnije utakmice dodijele ljepšem i većem, a ako hoćete „televizičnijem“ bazenu. Ili glavni grad jedne države vazda mora pobijedit' i dobit' šlag na torti pa makar nudio i lošije uvjete?

A ako hoćete, naši su se lokalni organizatori dobro pobrinuli da se ne dogodi da mnogi sa kupljenom ulaznicom, pa čak i žena kapetana momčadi, ne uspiju uć na gledalište, što se u Zagrebu na polufinalu dogodilo, pa se i sam izbornik osjećao dužnim za to ispričati i to u prvoj izjavi nakon naše pobjede u polufinalu. Dakle, i lokalna dubrovačka organizacija je puno bolje „fercerala“ od one lokalne zagrebačke.

Svaki organizator, ako mu je već stalo do što bolje prezentacije svoje zemlje, a trebalo bi mu bit', bi treb'o zanemariti ego glavnog grada pa ovakve međunarodne prijenose prenosit' iz svojeg najljepšeg sportskog borilišta pa taman to borilište bilo i u Prdečevu selu. Sve kako bi najljepša slika iz ove države pošla u „bijeli svijet“. Ali ....

I, na kraju, jedna velika i neoprostiva zamjerka lokalnim organizatorima. Na samom otvaranju ovoga prvenstva, neposredno pred održavanje naše prve utakmice protiv Španjolske, imali smo priliku ko i svaki domaćin, da glazbom podignemo raspoloženje publike, pa su puštane pjesme koje su trebale poslužit' u tu svrhu.

Posljednja u nizu tih pjesama bila je puštena pjesma „Dalmacijo, moja ružo procvala“ koju su kao svoju preuzeli navijači Hajduka. Da se opet razumijemo, ja sam navijač Hajduka, ali ovo je potpuni promašaj. Hrvatska je zemlja u kojoj ima predivnih zavičajnih pjesama koje sam i ja sam nebrojeno puta u društvu svim srcem pjevao. Bila to „Dalmacija“ ili „Divna zemljo Istro mila“ ili „Lepe ti je Zagorje zelene“ ili „Inati se Slavonijo“, a da ne govorimo o onoj „Lipa li si“ koja nabraja sve hrvatske zavičaje i redovno izaziva emocije.

Ali ovo nije bila nogometna nego vaterpolska utakmica. Drugo, ođe nije Dalmacija nego je ođe Dubrovnik, treće naš Jug je upravo proslavio okruglih 100 (slovima: STOTINU!) godina svoga uspješnog postojanja i kao četvrto, Dubrovnik ima cijeli niz vaterpolskih uspješnih i poznatih pjesama koje su i popularne i zna ih svako malo dijete, a jamčim da je u publici bilo barem 95% ljudi iz Grada. Pa pitam, je li trebalo kao zadnju pjesmu, i kao sjajnu pjesmu, i kao zahvalu Jugu i kao zahvalu Gradu, i za podizanje raspoloženja publike do neba, pustit „Tre tre trese se“? Jamčim da bi se i Španjolci i ono malo sportske opreme što su imali na sebi tresli da su čuli kako bazen u Gružu „grmi“ kad se ta pjesma zapjeva. Ali, što naš narod kaže „nit gluhome šaptat, nit ćoravome namigivat“.

Ja sam sjed'o na zapadnoj tribini, neđe po sredini, otprilike preko puta svečane tribine na kojoj je bio naš gradonačelnik s premijerom i ostalim uzvanicima i nisam mog'o vjerovat' svojim očima kad sam vidio kako naš gradonačelnik, sav ozaren i nasmijan, očito iz svega glasa, pjeva „Dalmacijo, moja ružo procvala“. Možebit da je to učinio da pokaže šefu, koji je sjedo do njega, kako ima sluha, a možda on stvarno i misli da je Dubrovnik u Dalmaciji? Ko će mu znat? Svakako, to je izgleda u krupnom planu uhitila i kamera jer su mi to odma sutri dan ujutro „špijali“ na kafi moji penzioneri, ali sam im reko da sam to i sam uživo vidio.

Ali u jedno sam siguran. Nijesu bili ludi naši stari koji su izabranome knezu potpuno branili za vrijeme mandata da uopće izađe iz Kneževoga dvora. Izuzetno bi mu to dozvolili samo nakratko u slučaju sprovoda člana najuže familje ili najbližega prijatelja.