Ne zamarajući sebe i sve Vas brojnim teorijama ekonomske misli treba reći da sve najvažnije gospodarski razvijene zemlje svijeta (naravno, ne osvrćući se na Kinu) već dugi niz desetljeća primjenjuju tzv. neoliberalističku teoriju razvoja ekonomije.

Uglavnom, izlazak iz ekonomske krize u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća se tražio kroz povratak na tržište kroz liberalizaciju i privatizaciju. Teoretičari kažu da je taj smjer u ekonomiji još izraženiji od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća jer je tad cijeli niz istočnoeuropskih država promijenio svoju ekonomsku teoriju nakon sloma komunizma.

Čak su se i u onom trulom socijalizmu svi tadašnji radnički savjeti i partijske organizacije svako malo „sastančili“ i davali preporuke da se moraju povećat promet i prihodi.

Pojednostavljeno rečeno, stremi se samo što većem gospodarskom rastu i ta je težnja stalno prisutna. Uostalom, zar to nije i normalno za svakog poduzetnika i za svaku normalnu državu? Zar nije poželjno da svaki poduzetnik svake godine teži boljim rezultatima, većem prihodu, većoj dobiti?

Vladajući u Hrvatskoj se međutim okreću sasvim drugoj ekonomskoj praksi. Čujemo, već u nekoliko navrata, da naš aktualni ministar turizma javno proklamira da ćemo se slijedećih godina hvaliti SMANJENIM rezultatima. Ukratko, da treba smanjit broj turista i onda će navodno poteći „med i mlijeko“. Tome se zdušno priklanjaju i lokalni političari.

Dakle, ne da nemamo liberalizaciju nego se mjerama države ograničava tržište, a o privatizaciji .... treba li išta o tome reć?

Ako se te namjere ostvare onda će naša zemlja biti, valjda, prva u svijetu koja će se zalagat' za manje prihode, manju dobit. Posljedično, za manje zapošljavanje i – logično – manje popunjavanje mirovinskih fondova koji su ionako prazni i svaki mjesec se dopunjavaju iz Državnog proračuna. Broj fiskaliziranih računa će se smanjit', država će naplatit' manje poreza itd. itd. Ovo je uistinu revolucionarna ekonomska teorija i možda ćemo po tome bit zapamćeni u povijesti ekonomske misli kao „Hrvatska škola ekonomije“?

Sve se to „vrti“ oko navodnog vršnog kapaciteta koji pojedina destinacija može istrpjet'.

Pa pogledajmo malo brojke. Dobro se sjećam informacije koja je službeno objavljena prije godinu-dvije, koja je djelovala nestvarno – naša zračna luka Ruđer Bošković je u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća imala ogromni godišnji broj putnika i taj se broj još uvijek nije dostigao.

Na našim cestama su u tim davnim godinama u ljetnoj sezoni bile ogromne gužve. Oni stariji će se svakako sjetit na desetke tisuća turista koji su nas u valovima zapljuskivali. Sjetit će se onih tisuća Trabanta, Wartburga, Škoda 1000 MB (koju su oznaku modela popularno čitali „tisuću malih briga“) iz Mađarske, tadašnje Čehoslovačke, Poljske, DDR-a. Na tisuće zapadnonjemačkih auta je bilo na Gradskim prometnicama i izgledalo je da se pola Njemačke spustilo u nas na more. A treba li išta reć o tome koliko bi se auta talijanskih tablica vozilo kroz Grad, naročito u kolovozu? Svi su hoteli bili prepuni, svaka slobodna soba u Gradu se afitavala, kampovi su bili prepuni i nije bilo slobodnoga mjesta niti kamare u Gradu. Jednako se u kolonama vozilo po Gradu ko i danas.

Kad se usporede ti brojevi sa današnjim, danas nije u ljetnoj sezoni veća gužva nego što je bila tad.

Svaki dan se družim sa običnim svijetom, običnim ljudima, koji tako trezveno shvaćaju da cijeli naš Grad živi (nažalost) isključivo na račun turizma. Brojni od njih šnjuhaju radi vrućine ali još nisam čuo da se itko od njih žali na gužvu zbog turista. Naravno, ljudi su svjesni da nema „života“ bez turista i da se treba prilagodit i pretrpit gužvu, samo da se zaradi. Dapače, naslušao sam se brojnih osuđujućih komentara običnih građana koji ne mogu shvatit zašto se koncesije na plažama nisu dodijelile još u proljeće. Ljudi komentiraju da „pare leže po putu“, a ne mogu se pokupit jer je zakazala birokracija. Državna ili lokalna? Svejedno, solada nema!

I ti ljudi komentiraju kako će to izgledat kad lokalne vlasti, navodno u cilju smanjenja gužvi, dokinu što više poslova, smještajnih jedinica i izvora prihoda ljudima koji imaju prebivalište u Gradu. I smanje broj posjetitelja u Gradu. Imat ćemo prazne ulice, ali i prazne takujine. Uključivo i Gradski proračun!

Ali, postavlja se pitanje hoće li se smanjenjem broj turista uopće postić bilo kakav koristan cilj? Jer, zamislite samo na momenat da sad u Gradu ima 10% manje turista. Mislite li da bi život sa preostalih 90% turista bio tako lagodan i komodan? Da li bi nam se život tako drastično popravio kad bi od Babinog Kuka do Zlatnog potoka vozili jednu uru umjesto današnjih jednu uru i deset minuta?

Ma najbolje bi bilo potpuno zabranit turizam! Onda bi nam ulice bile prazne, ne bi bile gužve u prometu, moglo bi se šetat tim praznim ulicama. Samo što niko od nas ne bi po ovoj vrućini šetao nego bi i dalje sjedo doma „pod klimom“.

Radi se samo o tome da treba nešto i pretrpjet. I da se lokalna samouprava potrudi da najbolje što je moguće uredi život u Gradu jer se ukupne brojke turista nisu puno promijenile u odnosu na sedamdesete ili osamdesete godine prošlog stoljeća.

Cijela ta morbidna ideja o smanjenju broja turista se oslanja na tezu da će nam – ako smanjimo broj turista – odjednom počet dolazit ekskluzivni gosti. A što ćemo sa stotinama ili tisućama onih koji nas na dnevnoj bazi posjećuju iz okolice? Javna je tajna, a i sam imam pouzdane informacije iz kruga moje familje i bliskih prijatelja, da su na primjer u Trebinju otvorene stotine apartmana koje – zbog povoljne cijene – bukiraju turisti iz nekih država, a onda nam na dnevnoj bazi dolaze u posjet u Grad i za to ne plaćaju baš NIŠTA. Slična je situacija sa turistima koji odsjedaju u Neumu, pa i svim mjestima van teritorija Grada Dubrovnika. Kako se misli zaustavit njihov dnevni dotok u Grad? Zabranit im ulazak u Grad? Nemoguće!

Nemojmo zaboravit da cijela okolica Grada Dubrovnika živi i profitira na imenu i sjaju Dubrovnika. Ne posjećuju ti turisti ovaj dio Jadrana zato što je ođe lijepo vrijeme nego se svi prodaju na osnovi blizine Dubrovniku.

Naše lokalne vlasti zato imaju jedinstven „recept“ – treba što više ograničit i smanjit djelatnosti u samom Gradu. Tako će moć bolje i više profitirat oni oko nas.

Na te namjere se može samo parafrazirat Isusove riječi i reć: „Oprosti im Bože jer ne znaju što čine!“.  

Dubrovačko njorgalo