Moram opet o cestama i o vožnji. Samo bi nabrojio nekoliko primjera kojima, vjerujem, i vi dragi naši čitatelji svaki dan svjedočite. Pa, koja je korist od nabrajanja primjera? Nikakva, ako nitko od nadležnih ništa ne poduzme. A hoće li? Viđet ćemo.

Primjer prvi

Prije par dana, vozim ujutro malo prije 8 ura, iz Grada u Župu. U spenzu. U suprotnom smjeru, već od Ilijine Glavice pa sve do vidikovca poviše Zlatnog potoka kolona. Idu ljudi na poso, vidim da ih dosta u autu voze sa sobom predškolsku i školsku djecu. Kolona se jedva miče. Boga pitaj hoće li stić' na vrijeme u grad? Od vidikovca dalje vozim nizbrdo prema Dupcu. Okuke. Kolona ususret je malo prorijeđena. I onda vidim dva auta koji voze iz Župe prema Gradu koji u tim okukama prestižu tu prorijeđenu kolonu. Na uzbrdici, preko pune crte, na potpuno nepreglednom dijelu ceste. Oba auta su dubrovačkih tablica. Srećom, vozim oprezno i nije mi prijetio frontalni sudar, ali pitam se: radi se o lokalnim ljudima koji jako dobro znaju da mogu preteć' i deset auta ali da će se opet nać' na kraju kilometarske kolone? Ajde da se radi o strancima koji ne znaju da je u te ure vazda radnim danom kolona prema Gradu, ali domaći svijet bi moro znat' da im je zaludu pretjecat'. Zašto to rade? Zašto riskiraju i svoje i tuđe živote? Odgovor je vrlo jednostavan – jer se na toj dionici nikad nije pojavio policijski auto. Da se u te ure, recimo svako 3-4 dana, pojavi i parkira policijski auto, to bi se vrlo brzo pročulo pa bi i takvi vozači „smanjili doživljaj“. Barem da ne ostanu bez dozvole.

Primjer drugi

Mjesecima, ma vraga mjesecima, godinama, kad god se vozim nizbrdo niz Vodovod, pa pored INI-ine pumpne stanice i dalje pored FINE prema Gružu, grozim se od pomisli da mi sa druge strane – od Gorice (Doma zdravlja) nizbrdo – dođe autobus Libertasa. Znamo da pored Gorice (preko puta Doma zdravlja) postoji autobusna postaja na koju staju svi autobusi Libertasa. Kad sa te postaje autobusi krenu dalje nizbrdo prema FINI i Gružu ja stvarno ne znam što se događa u glavi nekih Libertasovih vozača. Sjure se niz tu nizbrdicu takvom brzinom da se naježim od pomisli što bi se dogodilo da im se na putu nađe pješak ili neko auto koje se mora zaustavit iz bilo kojega razloga. Ovo nije izoliran slučaj. Ja sam osobno to primjetio na desetke puta i o tome sam pričao sa prijateljima i poznanicima, koji svi redom govore o istom iskustvu. Toliko iskustva kao vozač imam da mogu slobodno reć' da ne postoje kočnice koje bi bile sposobne zaustavit onoliko tona lima i čelika u nenadanom slučaju. Neki niz tu nizbrdicu voze tolikom brzinom da im je problem zaustavit' se čak i na semaforu ispod Pema kad je tamo upaljeno crveno svijetlo. Ja sam osobno u nekoliko navrata stajao na semaforu, na crvenom, i užasnut u retrovizoru gledo autobus koji juri prema meni i pito sam se hoće li se uopće uspjet' zaustavit' ili će me udarit u zadnji dio auta. A, da ne govorim što bi se sa putnicima u tim autobusima dogodilo u slučaju naglog kočenja. Ima li iko od prometne policije ili kontrolora Libertasa da uvidi tu pojavu i da je spriječi ili zabrani? Očito nema.

Primjer treći

Motori i mopedi. Ovo je posebno pitanje. I, da ne mislite da sam staro njorgalo koji je protiv svega – ja sam jedan dobar dio svoga života vozio motor i „provlačio“ sam se između auta. Ali, ovo što se danas događa na gradskim cestama je prevršilo svaku mjeru. Motoristi pretječu aute sa obje strane i vozači auta moraju otvorit „četvore“ oči i opet ne mogu bit sigurni da neće nekoga od njih udarit zato jer se jako često događa da ih motori pretječu sa obje strane istovremeno! Smatraju sasvim normalnim da pretječu aute preko pune crte tako da, ako vozite ususret, odjedanput se stvore ispred vas – na vašoj strani ceste - i očekuju da se vi njima sklanjate naglo udesno. Posebno je pitanje brzine kojom motori voze po gradskim cestama. No, ima i još jedan problem – građani imaju pravo na kakav-takav mir, a brojni motori na našim cestama nemaju ispravne ispušne uređaje ili su ti uređaji namjerno prepravljeni tako da prave što veću buku. Pa se pitam zašto na našim gradskim (naglašavam: gradskim) cestama češće ne vide policajci koji kontroliraju brzinu motora i mopeda, pretjecanje preko pune crte i zašto ne kontroliraju buku ispušnih uređaja? Jer, ako se mogu mjerit decibeli muzike na Stradunu onda se valjda može mjerit i buka auspuha.

Primjer četvrti

Prije nekoliko dana je moje društvo sjedalo na kafi u jednoj betuli uz samu gradsku prometnicu. Bilo je jutro, lijepo vrijeme, pa smo sjeli vanka. Odma blizu ceste. Sjedali smo valjda uru i po i, dok smo ćakulali, i ne hoteći sam gledo' aute koji prolaze. Nisam brojio, ali kladio bi se da je vozač svakog trećeg auta za vrijeme vožnje u ruci držo' mobitel. Neki su samo razgovarali, a primjetio sam da su neki čak i tipkali poruke. Opet, da ne rečete da sam staro njorgalo, ja bi oprostio svakome ko za vrijeme vožnje priča na mobitel ako mu je stvarno hitno, ako mu je član familje završio u bolnici (i ako to, naravno, može dokazat'), ali stvarno ne mogu razumjet' što je to tako hitno da se baš na svaki poziv moraš baš odma javit'? Ili zvat' isti čas dok voziš onoga ko ti je pao na pamet? A, da ne govorim o onima koji čitaju ili pišu poruke dok voze. Barem su u nas u Gradu kratke relacije i neće „svijet propasti“ ako se baš odma ne javiš ili ne zazoveš. Javit ćeš se ili nazvat za par minuta. I, sve to rade vozeći po strogom centru Grada, đe prolaze deseci i stotine pješaka. Đe im je pamet i zašto to rade? Pa jednostavno zato jer ih niko ne kažnjava. Garantiram da bi jedan marljivi prometni policajac zaradio na kaznama cijelu svoju godišnju plaću u jednoj jedinoj jutarnjoj smjeni u centru Grada. I sigurnost prometa bi bila 100% bolja. Ovako, vozači pričaju na mobitel i tipkaju poruke, a karavane prolaze.

Primjer peti 

Ovaj posljednji primjer iz prometa nije vezan za ponašanje vozača.

Čovjek je još odavno odlučio otić' u svemir. I uspio je u tome. Rakete, sa nevjerojatnom preciznošću lete na Mars, Jupiter, Veneru. Slijeću čak i na asteroide i uzimaju uzorke, pa se vraćaju na Zemlju. Svaki dan na televiziji vidimo čudesna dostignuća robotike. O kompjutorima i mogućnostima umjetne inteligencije da ne govorimo. Sve je to ljudski rod postigo, ali još uvijek se u nas u Gradu ne može postić' da  šahtovi na cestama budu postavljeni u ravnini sa asfaltom. To je upravo nevjerojatno. Nekad mi se čini da ih radnici namjerno postavljaju tako da se svi truckamo vozeći se po Gradu. Jedino što možemo učinit' je vozit „slalom“ između šahtova, što je opasno. Nije ovo pitanje samo neudobnosti nego i krajnje indolentno ponašanje prema onome što smo mi vozači platili. Naime, kod svakog tehničkog pregleda naših auta ili motora, mi platimo cestarinu. Koju bi protuuslugu trebali dobit za taj novac? Ne zanosim se da će nam nadležni obnavljat' asfaltni sloj svako godinu-dvije, ali je minimum minimuma da nam nadležni osiguraju da naša vozila ne budu oštećena vozeći se takvim cestama. A, te rupe i „skalini“ po kojima vozimo kad prelazimo preko šahtova OŠTEĆUJU naša vozila. Kome ćemo se obratit'? Trebamo li počet' tužit' zadužene za ceste za štete na našim vozilima? Ima li u nas neki inspektor sigurnosti prometa koji će ovu praksu evidentirat i zabranit?

Prema tome, poštovana gospodo, uhitite se posla i nivelirajte sve šahtove jer ste za to dobro plaćeni. I, prestanite svojim neradom činit štetu na našim vozilima.

Svi nabrojeni primjeri se mogu, kad podvučete crtu, nazvat jednom riječju: divljaluk. I, nije problem u propisima. Svi ovi primjeri su nedopušteni. Ali, problem je – ko i uvijek u nas – što imamo sve lijepo napisano i propisano, ali to niko ne kontrolira i divljake ne kažnjava. I sve dok to tako bude vladat će nered i divljaluk.

Njorgalo