Danas je Dan gospodnji, pa Isus Krist planira radne aktivnosti smanjenim intenzitetom. Ima skoro dvije tisuće godina da je umro, ali nije se baš napočivao u miru. Čovječanstvo ga stalno zove, šalju mu poruke na What's Appu i Viberu, mole ga razne usluge, a on već dobar kakav jest, nastoji pomoći koliko god može, žao mu je blesavih ljudi. No danas se ne osjeća poletno, pa neće letat pomagat s kontinenta na kontinent, nego će provesti jutro, a nada se i čitavu nedjelju, baš onako kao u pjesmi Commodoresa Easy like Sunday Morning.

Zavalio se na kauč i upalio televiziju. Može ono baš s mirom pogledat finale Australian Opena između Medvedeva i Sinnera, jer ga ni Rus, ni Talijan nisu molili za upliv u konačan rezultat, sami će se međusobno obračunati forhendom, bekendom i servisom, pa kud koji, asevi moji. Medvedev je protutnjao kroz prva dva seta, a Isus je točno znao što slijedi. Sada će mu iz Južnog Tirola početi stizati poruke da pomogne Sinneru, ali Krist neće čudom mrdnut, ne zato što je Sinner grješnik, nego jer je još prilikom uskrsnuća obećao Bogu Ocu Svom da se nikad, ama baš nikad neće uplitati u sportska nadmetanja.

Samo je jednom u povijesti Sin Božji prekršio obećanje, u srpnju mjesecu 2001. godine. Igralo se polufinale Wimbledona, Tim Henman je u trećem setu pomeo Gorana Ivaniševića 6-0 i nezaustavljivo jurišao ka finalu, a onda je Gospodin odlučio pomoći Neprisiljenom Grješniku – uvijek je pomagao grješnicima, još od Marije Magdalene -  pa je sručio oblake na London potjeravši igrače u svlačionicu. Epski je meč trajao tri dana i tri noći sve dok Goran Ivanišević u paru s Isusom nije ušao u finale All England Cluba. Svašta se o tom podvigu (is)pisalo, osim da je i sam Krist dugom kosom i bradom morao izmoliti pet Zdravo Marijo Šarapova za pokoru Ocu Svome zbog uplitanja u sportske ishode.

Prošlo je otad više od dvije decenije, neće se takva sportska priča do smaka svijeta ponoviti, ali mnoštvo još uvijek ne zna da je Isus Onoga Dana objesio reketu i kopačke o klin. Nema više nikakvih servis-voleja, obećao je Stvoritelju. Hrvatski rukometni treneri, međutim, iz siječnja u siječanj mole Ga da odigra cepelin, da uskoči s krila, da obrani sedmerac, ali Isus ne želi biti igrač više. Na kraju krajeva, rekla mu je davno Djevica Marija, „Dragi sine, glupo je pomagati Hrvatima protiv Argentinaca, i jedni i drugi su katolici, a ovi još imaju Papu kao playmakera“.

No Zlatko Dalić nikad nije shvatio tu logiku. Nakon svake pobjede zahvaljivao je Nebesima na golovima i asistencijama, nije ga nikad brinulo što pobjeda Hrvata ujedno znači poraz drugima, a i Ti Drugi su prije susreta molili za prolaz na penale, što izvrnutom logikom hoće reći da Nebesa za jedne rade, a druge ne. Jesu li jedni vrjedniji od drugih? Što da Isus radi kada igraju Hrvatska i Brazil? Pomogne Petkoviću u egzekuciji? Pa onda kada Hrvatska prođe na megdan s Argentinom, radi blok Messiju?

Tenis je još luđi. Na Grand Slamu u boj kreće 128 viteza, a na kraju samo jedan pobijedi. Znači da Isus ne favorizira tih 127 gubitnika, nego isključivo Novaka Đokovića? Pa opet, čak i uz svesrdnu pomoć Sina Božjega, Nole je na ovogodišnjoj Australiji ispao upravo od Sinnera. Ukratko, otkako je svijeta i sporta Isus je samo zajebao Tima Henmana, sve drugo pustio je sudbini, treninzima, slučajnosti, sreći, sucima… Miran je s tom odlukom, njemu su svi ljudi isti, nek' se nadmeću, zabavljaju, a bolji pobijedi, neće se petljat, nego uživat u samoj igri.

Sinner je preokrenuo Medvedeva, a Isus bješe zadovoljan mečom. Baš mu ova nedjelja mirno prolazi, još je vani sunce, a popodne će gledat Hajduka. Nikad zanimljiviji HNL, misli se Krist, evo stigli Perišić i Brekalo, bit će sjajno vidjeti kako će se Prvenstvo rasplesti bez Njegova uplitanja. No, čim su se s Poljuda upalile kamere zumirale su veliki transparent na Sjeveru:

Isuse na nebesu, daj pomozi bijelom dresu!

Odmah mu je u oko upala neprisiljena gramatička pogreška. Šta je to, zaboga, 'nebesu'? Postoji li uopće jednina za nebesa? Naravno da ne, isto kao ni ženska imenica za kukca. Kakav li je pjesnik ovo smislio? Je li ovo pjesnička sloboda navijačima? Je li se autor dvoumio između ovog uratka ili možda „Isuse na nebesima, daj pomozi bijelim dresima“, pa se odlučio za prvo? Zašto pjesnik nije probao s 'Isuse na nebu, pomozi da nas ofsajdi ne jebu'? Ili, recimo, 'Oj Isuse tamo gore, pomozi il' nećeš na more'?

U međuvremenu je utakmica počela, a Marko Livaja doveo je Bile u vodstvo. Sve je na svom mjestu. Zemlja je okrugla, a i lopta također! No Rijeka u drugom poluvremenu preuzima inicijativu, metilja se oko Hajdukovog šesnaesterca, sve dok Obregon ne poravna. No gosti tu ne staju. I dalje napadaju, a Selahi potpuno preokreće.

Isuse na nebesu, daj pomozi bijelom dresu! – vapi poljudski sjever i čitava Dalmacija.

Krist, čak i da hoće pomoći, ne razumije kako. Valjda bi Hajduk trebao složiti bar kakvu takvu akciju da im pripomogne. Ali domaći ne mogu preći centar, a kamoli doći do protivničkog kaznenog prostora. Kako bi Isus trebao djelovati? Sam izdriblati čitavu obranu Rijeke? Pretvoriti Livajino konzumiranje vode i vina u dodavanja fina? Ali zašto bi uopće pomagao Hajduku nauštrb Rijeke? Živi li u Splitu više katolika? Kakva je točna statistika iz posljednjeg popisa stanovništva? Jesu li neki ljudi, nogometaši, klubovi…, važniji od drugih? Po kojem kriteriju jednima pomoći, a drugima odmoći?

Uglavnom samo blesavi ljudi uključujući hrvatske izbornike smatraju da Isus i Gospa štele Modrićevu vanjsku, Cindrićev skok šut, Čilićev dropshot, kladivo Sandre Perković, trice Bojana Bogdanovića, aperkat Filipa Hrgovića... Zaista je smiješno gledati ljude kako se krste pred malim ekranima smatrajući da će Isus prebaciti plisku preko zamišljene vaterpolske gol linije, kako će otopiti snijeg da zezne suparnike Ivice Kostelića, kako će prekinuti struju u VAR sobi da ne skontaju krivo dosuđen penal Našima....

Isto kao što se Nebesa ne upliću u pjesničku slobodu, tako ih u sportu zaboli o kojoj se radi naciji ili rodu. Stoga bi puno bolji transparent na Poljudu bio:

Isuse na nebesu, daj pomozi pjesničkom blesu!