Novinarstvo digitalnog doba je teška kaljuža. Guzice i sise, prometne i sve druge nesreće, clickbait naslovi – 'pogledajte koliko kokoš može snijeti jaja dok radi trbušnjake'. Ili recimo 'Znate li po čemu je poznat ovaj hrvatski otok', a kada se klikne vidi se da je poznat po tome što nije spojen s kopnom. Mediji trče za klikovima i lovom od Google oglasa - lizanje analnih otvora, pardon Google Anal(yticsa) - važnije je od etičkih morala, ne možeš vjerovati kako se neka struka preko noći ovako može srozati.

Pa, ipak i u tom živom blatu crne i žute kronike, ponekad mediji i novinari odrade spektakularan posao. Upravo svjedočimo aferi novog glavnog državnog odvjetnika Ivana Turudića koji u slobodno vrijeme prijateljeva s optuženima od strane istog tog tijela kojem sad predsjedava. Jutarnji list objavio je prepisku poruka Turudića i Josipe Rimac, a HDZ i premijer Andrej Plenković, umjesto da se sablazne nad tim nebulozama, oni baš njega izabiru na super važnu poziciju. I ne samo to, nego žele zakonom zabraniti curenje takvih i sličnih poruka u medije. Naravno, kako se sutra nešto slično njima ne bi dogodilo.

Diktatorske ambicije

Novinarstvo je u ovom slučaju dokazalo nevjerojatnu činjenicu – premijer Hrvatske Andrej Plenković, čovjek za kojeg bi se na prvu reklo da je uljuđen, ustvari je političar s diktatorskim ambicijama. Želi kontrolirati sve što se događa u državi uključujući onaj sektor koji bi trebao biti najvažniji za funkcioniranje demokracije, a to je pravosuđe. Objavom poruka u Jutarnjem listu - što u budućnosti upravo premijer želi zakonom zabraniti – novinarstvo ispunja svoj glavni cilj – štiti demokraciju od potencijalnih diktatora.

No, nigdje, ama baš nigdje nisam pročitao komentar građana u kojem se oni zahvaljuju novinarima što su p(r)okazali kakva je napast premijer Hrvatske. Novinari ovakvim radom riskiraju svoju egzistenciju, baš kao i njihove djece, sutra će možda ostati bez posla s velikim brojem sudskih tužbi, a za objavu ovih poruka neće ni za euro dobiti višu plaću. Pa ipak u svom tom mulju novinarstva digitalnog doba nađe se ovakav neki povijesni članak zbog kojeg sam i sam ponosan što sam dio tog svijeta.

Vi ste to vjerojatno zaboravili, ali i prije nekoliko godina, mediji i novinarka Orhidea Gaura odradili su strašan posao. Još jedan lik s autokratskim sklonostima, Tomislav Karamarko se zvao – gle čuda, i on je (bio) u dobrim odnosima s Turudićem – prozvan je zbog afere Konzultantica. Nakon što je objavljen članak Karamarko je odstupio s pozicije, i sreća po Hrvatsku, zauvijek nestao iz javnog života. Ni tada nitko od čitatelja novinarki nije rekao hvala što si se izložila, hvala ti što si štitila javni interes.

Vi ste to vjerojatno zaboravili, ali prije nekoliko godina, medij Dubrovački dnevnik i njegova glavna urednica Lucija Komaić odradili su strašan posao. U to vrijeme Tomislava Karamarka o sastavljanju nove Vlade odlučivao je MOST i Božo Petrov. Mnogi građani Hrvatske u metkovskom gradonačelniku vidjeli su nadu za spas. Bio je elokventan, uljuđen, nešto kao apdejtirana PR verzija Andreja Plenkovića, no Komaić je prva u državi shvatila o kome se zapravo radi. Desničaru bliskom Crkvi koji se bori za svoje interese, a ne građana. Čak ni ja osobno u to vrijeme nisam vjerovao u ono što mi je Lucija govorila. No pokazalo se točno. Glavna urednica Dubrovačkog dnevnika odradila je spektakularan posao, a naravno da joj nitko od građana nije rekao hvala.

Nema džabe ni u stare babe

Ti isti građani bi bili najsretniji da svi mediji i novinari crknu od gladi. Činjenica jest da su moderni mediji teško žutilo, i ja ih se kao novinar u pravilu sramim, ali normalno je da su takvi, kad su čitateljima besplatni. Može li nešto što je besplatno valjati? Zamislite da odete u kafić i naručite besplatnu bijelu kafu. Može li ona valjati? Naravno da ne. Mediji su još i super kakvi bi ustvari trebali biti obzirom na situaciju. Čak i u ovakvoj teškoj poziciji u kojoj jesu, svako nekoliko izbace spektakularne naslove od kojih se zatrese čitava javna sfera.

Bez mnogih struka se može, ali bez kvalitetnog novinarstva se ne može. Novinarstvo je jedno od najvažnijih zanimanja (uz sadnju pomadora i drugog bilja) i trebalo bi ga čuvati kao šibensku katedralu, ali čitatelji to nikako da shvate. Najteže im je izdvojiti euro za medije, više bi voljeli da svi novinari crknu nego da otkrivaju afere o Plenkoviću, Turudiću, Karamarku, Petrovu…

Hrvatska je zemlja raspada, a bila bi daleko gora da nije bilo novinara koji posljednjih 30 godina propitkuju, istražuju, razotkrivaju mreže političara, sudaca, svećenika, kriminalaca… Nažalost brojne afere koji novinari otkriju nikad ne dobiju sudski epilog. Jedino suđenje na kraju cijele balade bude upravo novinarima zbog klevete.

Novinari su u ovom slučaju svoje odradili, pokazali su da je Hrvatska mafijaški bolje organizirana od Cose Nostre. Sljedeći korak je trebao biti na građanima. Oni su morali izaći na ulice i tražiti da se Turudića makne s mjesta glavnog državnog odvjetnika. I Plenkovića s mjesta premijera. Nažalost, mi smo mlada demokracija, mnogi od nas još ne razumiju njeno funkcioniranje, a sve bi bilo još puno gore da nije bilo novinara.

Da skratim, bez mnogih vaših struka se može, ali bez novinarstva  - ne. Imajte to na umu kada sljedeći put budete ćiketali medije. Koliko god oni često to zaslužuju.