Prije dvadesetak godina radio sam kao portir u Hotelu Dubrovnik Palace. U to prahistorijsko vrijeme nije bilo nimalo lako dobiti posao nosača kufera. Velika konkurencija, trebao si proći intervju na engleskom, te znati natucati bar još jedan strani jezik. Naravno, ovo je vrijedilo za sezonu. Dolaskom jeseni šutnuli bi te bez pardona. Nije bilo nikakve priče, samo bi ti rekli 'ako nećeš ti pod tim uvjetima, ima tko će'.

A ti 'koji će' bili su iz Dubrovnika. Naime, svi zaposleni na recepciji, u domaćinstvu, tehničkom odjelu… bili su, ne bi čovjek vjerovao iz današnjeg kuta, rodom iz Grada. Tek pokoji stranac šefovao je u kuhinji. Naravno, dobivao si samo plaću, nema veze ako si bio podstanar što ni tada nije bio jednostavan pothvat. Da, mogao si bez problema naći stan, ali ni onda nisu bili jeftini. Nisu ti poslodavci, ne daj Bože, plaćali stanovanje i slične beneficije kakve imaju današnji radnici. S ondašnjom sezonskom plaćom teško se moglo preživjeti zimu.

'Ako nećeš ti, ima tko će'

Jedan po jedan, trbuhom za kruhom, počeli su odlaziti dalje. Neki u Zagreb, neki u inozemstvo, neki u drugi struke. Vlasnici se nisu brinuli: 'Ako nećeš ti, ima tko će'. Malo po malo, više nije bilo ljudi iz Dubrovnika 'koji će'. Raditi. Onda su se okrenuli drugim dijelovima Hrvatske: 'Ako nećete vi iz Dubrovnika, ima tko će'. Počeli su dovoditi Slavonce i Hrvate iz drugih dijelova Lijepe naše. Sad su im morali osigurati smještaj. No, bez obzira što su imali riješeno stanovanje, ni s tom sezonskom plaćom, nije bilo lako preživjeti.

Jedan po jedan, trbuhom za kruhom, počeli su odlaziti dalje. Neki u Zagreb, neki u inozemstvo, neki u druge struke. Vlasnici se nisu brinuli: 'Ako nećete vi, ima tko će'. Malo po malo, više nije bilo ljudi iz Slavonije 'koji će'. Raditi. Onda su se okrenuli susjednim zemljama: 'Ako nećete vi Hrvati, ima tko će'. Počeli su dovoditi Srbe, Makedonce, Bosance. Morali su im osigurati smještaj i topli obrok. No, bez obzira što su imali riješeno stanovanje i topli obrok, ni s tom sezonskom plaćom, nije bilo lako preživjeti.

Jedan po jedan, trbuhom za kruhom, počeli su odlaziti dalje. Neki u Beograd, neki u inozemstvo, neki u privatno iznajmljivanje, neki u Uber. Vlasnici se nisu brinuli; 'Ako nećete vi, ima tko će'. Malo po malo, više nije bilo ljudi iz Srbije i Bosne 'koji će'. Raditi. Onda su se okrenuli dalekim zemljama: Ako nećete vi Jugoslaveni, ima tko će'. Počeli su s Dalekog istoka dovoditi Nepalce, Filipince, Tajlanđane. Morali su im osigurati smještaj, topli obrok, mašinu za robu, internet. Izgradili su čitave zgrade kako bi radnicima osigurali smještaj. Uskoro će se hoteli na Jadranskoj obali graditi na način da će pola biti za turiste, a pola za radnike. Morat će biti tako, jer smo došli do samog kraja lanca 'ako nećeš ti, ima tko će'. Tko će dalje? Marsijanac, Jupiteranac, Uranac…?

A sve je moglo biti jednostavno da su hotelijeri gledali imalo dugoročno, a ne samo brzu zaradu. Da su mogli pogledati iz kuta radnika. Kako je Dubrovčanin bez stana mogao živjeti samo sa sezonskom plaćom? Zašto se već tada o tome nije mislilo? Zato jer je apsolutno svih bilo briga – ako nećeš ti, ima tko će. Ne samo da su se vlasnici hotela prema dubrovačkim radnicima odnosili kao prema stoci, nego i prema gradu općenito.

Vi ste to zaboravili, ali prije 15, 20 godina nije se moglo kupati na plažama hotela ako niste gost. Zaštitari bi vas potjerali ako ste slučajno ušli. A i pristupiti je bilo teško, jer su kupališta bila opasana ogradama. Da Igor Legaz još onda nije krenuo u bitku, veliko je pitanje bi li se čak i danas moglo doći na plaže ispod hotela. Ne samo da ih je bilo briga za dubrovačke radnike, nego im ni DOP (društveno odgovorno poslovanje) nije bilo važno. DOP je, ustvari, vraćanje dijela kolača lokalnoj zajednici, a ne samo njeno crpljenje.

Raduju se, nema više DOP-a

Ni danas im DOP nije previše važan. U koliko hotela Dubrovčani zimi mogu koristiti usluge wellnessa? Bazen, saunu, teretanu? Mogu u Royal Princessu i to je manje-više to. Teoretski, ali samo teoretski mogu ići i u neke druge hotele, poput Libertasa, ali cifre su toliko visoke da odbijaju i one bogatije sugrađane. Vlasnici hotela jednostavno ne žele da im lokalci dolaze.

Također, tijekom zime sportski tereni u vlasništvu hotela su potpuno prazni. Pogledajmo samo teniske i sve druge terene na Babinom kuku. Zašto se, barem zimi, ne otvore vrata domaćima da ih koriste? Pa neće ih pojesti. Zašto Valamar nije obnovio stolove za stolni tenis i mini golf na Babinom kuku? Zašto uokolo hotela nema više vježbališta na otvorenom? Zašto, na kraju krajeva, nije moguć kvalitetan suživot hotela i lokalnog stanovništva? Zašto nema DOP-a?

Naravno, bilo je i svijetlih primjera. Valamar je tijekom ljeta znao organizirati koncerte i slična događanja što je obogaćivalo ponudu Dubrovnika. Doveli su i Morcheebu, možda i najveći svjetski bend koji je ikada u Dubrovniku nastupao. Svaka čast na tome, ali to je sve skupa premalo DOP-a. Najluđe od svega jest što se najbolja lokalna priča odvija na plaži Hotela Belvedere. Mnogi bi željeli da se hotel obnovi, a u biti bi za lokalnu zajednicu najbolje bilo da ruševina zauvijek ostane. Tamo Dubrovčani imaju svoj DOP, svoje male gušte koji su im tijekom godina oduzeti u mnogim dijelovima grada.

Ako se nastavi ovim putem, bez velikog dijaloga svih učesnika u turizmu na dobrobit sviju, Dubrovnik će, malo po malo, ostat grad bez ljudi. Posljedično, već sada nema djece, a bit će još manje.

Kako sada smiješno zvuči 'ako nećeš ti, ima tko će'.