Naš 'Zbunislav', zajedno s bliskom obitelji, većinski je vlasnik jedine tvrtke u Hrvatskoj koja zbrinjava ubijene ili krepane životinje. Sasvim je svejedno jesu li to gude koje su zaražene svinjskom kugom ili bi možda samo mogle biti zaražene kugom. Tu su i koke nesilice koje daju jaja sa salmonelom, i to baš stalno kod jednog hrvatskog poduzetnika koji nije umrežen s pravim 'igračima'.

Naš poeta zaradio je u posljednjih sedam godina nekih sedam milijuna eura od djelatnosti toliko daleke od poetične prirode ovog neobičnog lika.  Lika koji ničim izazvan niže gaf za gafom u svojoj sasvim slučajnoj dužnosti šefa diplomacije. Ono kad slažeš Vladu pa pitaš: „Kvragu, zaboravili smo Ministarstvo vanjskih! Koga bismo mogli? Ima li tko ideju? Možda onog Grlića Radmana, ha, što kažete? Pa kakve veze ima što nema pojma o poslu? Pa tko ima? Ako bude dobar i poslušan, pomoći ćemo mu ovako ili onako!“  I tako smo dobili Grlića Radmana. Zbunjeni ministar ima ekskluzivno pravo na zbrinjavanje lešina i milijuni mu padaju sami od sebe. I što je tu čudno? Sasvim je primjereno da Vlada ima ugovor s njegovom tvrtkom. Kakvo pogodovanje? Druge takve tvrtke nema u Hrvatskoj! Što smo trebali angažirati neku mađarsku ili kinesku tvrtku? Sve logično.

Za to vrijeme, šef Hvidre kupio je još jednu morsku nekretninu na lijepoj lokaciji kod Zadra, jedva nekih 620 kvadrata. Nije ju stigao unijeti u imovinsku karticu, kao ni brojne druge, iz posve opravdanog razloga. Radi dan i noć, zbog čega nema vremena baviti se trivijalnostima. Na pitanje odakle mu pare za nekretninu, zaprepašteni Đakić rekao je kako pada s nogu radeći dan i noć. I eto, to je jedan vrijedan čovjek, koji ima i vrijedne sinove zbog čega su vlasnici hotela i brojnih nekretnina. Oni su živi dokaz koliko se rad, samo rad i ništa drugo doli rad isplati. Svi oni drugi građani Hrvatske, uključujući i brojne članove Hvidre koji samo kukaju kako nemaju, kako ne mogu preživjeti od primanja koja imaju, samo su dokaz teške i nepopravljive lijenosti. Nemaju jer nisu vrijedni i radišni kao naš dobri Đakić koji se danonoćno lomi od posla. I to vam je sva istina.

Nezadovoljstvo našeg župana, ali i drugih poglavara županija izazvala je odluka Vlade o promjeni osnivača bolnica diljem Hrvatske. Tako osnivač i vlasnik dubrovačke bolnice neće više biti ova županija, nego država. I ma koliko prigovarao Dobroslavić, kao i ostali župani, nema na tu temu pravo glasa. Cijela ta priča dogovorena je i potpisana u Bruxellesu još 2021. godine u sklopu obećanja o provođenju zdravstvene reforme. Za obećanu reformu država će utržiti velike novce iz Fonda za oporavak i otpornost. Prijenos vlasništva bolnica dio je onog što mora obaviti. Teoretski sve to ima smisla jer je velika objedinjena nabava deseterostruko jeftinija od one pojedinačne za svaku bolnicu. To se odnosi jednako na nabavu lijekova, novih medicinskih uređaja, ali i na nabavu sve ostale opreme za potrebe bolnice.

Tu se otvara pitanje je li ministar Beroš u stanju napraviti stvarnu reformu, koja je našem zdravstvu neophodna. Dosad od njega nismo čuli suvisli plan koji je navodno odavno napisan i na Plenkijevom je stolu, plan za koji nije konzultirao struku osim dvoje troje bliskih i podobnih. Ministar koji je sve velike poslove Nabave njegovog Ministarstva dodjeljivao svom prijatelju i osobnom fotografu, od onih neslavnih stranica Cijepi se, do sličnih softverskih i nebuloznih rješenja. Takav ministar teško može biti osoba kojoj ćemo s punim povjerenjem vjerovati kako čini sve za dobrobit onih koji silan novac godinama izdvajaju za zdravstvo. Ali mu se sad otvaraju nove mogućnosti za poslovanje s 'prijateljem'. Još jedan slučajni ministar i ništa drugo.

 Sve to neće promijeniti tužnu činjenicu kako u dubrovačkoj bolnici nedostaje svog medicinskog osoblja, posebno sestara i doktora. Jedino nam ostaje nadati se kako će uvjeti, kao i odnos prema pacijentima i dalje ostati bolji od većine ostalih bolnica u Hrvatskoj. Jer vjerujte, znam što govorim, to je neusporedivo. I hvala im na tome! Eto vas.