Iako dubrovačka povijest javnog obrazovanja seže u 18. stoljeće, kada je osnovano plemićko učilište za navigaciju i trgovinu, zasebno obrazovanje kadra ratne mornarice nije postojalo, nego se provodilo zajedno s obrazovanjem trgovačkoga kadra. Godine 1852. otvorena je, prva javna nautička škola, poslije više puta reorganizirana (Pomorska akademija od 1922., Viša pomorska škola od 1959.), a zasebno školovanje mornaričkoga kadra započelo je tek osnivanjem Pomorske vojne akademije. 

Akademija je osnovana na Gruškom polju. Osnivač je bilo Ministarstvo vojske i mornarice kraljevine SHS, a od 1926. djelovala je pod zapovjedništvom ratne mornarice. Akademiju je moglo upisati građanstvo sa završenom srednjom školom i položenim ispitom zrelosti, a uz položen prijamni ispit. Školovanje je trajalo tri godine, a nastavni je plan obuhvaćao 34 kolegija. Uz stručne kolegije, pitomci su polazili kulturnu i društvenu izobrazbu. Tijekom druge godine krstarilo se Sredozemljem, a praktična nastava održavala se na školskim brodovima: parobrod Sitnica, laka krstarica Dalmacija, minonosac Orao, minolovac D-2, jedrilica Dubravka i kuteri za obuku veslanja. Kadeti su nakon završetka školovanja i položena ispita postajali poručnici korvete te su bili raspoređeni na ratne brodove.     

Od 1934. poručnici su tijekom službe odabirali užu specijalnost (artiljerija, torpedno-minerska struka, podmorničarstvo, zrakoplovstvo, radiotelegrafija, hidrografija itd.), koja se stjecala na posebnim časničkim jednogodišnjim tečajevima u sklopu stručnih škola i ustanova. Tako je u sklopu Akademije od 1935. bio dostupan Viši informativni tečaj namijenjen višim pomorskim časnicima koji nisu dovršili redovito školovanje, a osposobljavali su se u operativno-taktičkoj pomorskoj ratnoj vještini i stožernoj službi. Iz toga tečaja razvijala se Viša škola Pomorske vojne akademije (1937.), u trajanju dvije godine, za polaznike čina poručnika bojnoga broda koji su se osposobljavali za zapovjedno-stožerne dužnosti. Višu školu završio je tek jedan naraštaj u kojem je bilo časnika, dok drugi naraštaj od pet časnika zbog ratnih okolnosti nije dovršio školovanje.  

Tijekom Dugog svjetskog rata, 1941. Akademija je ukinuta jer tada stvorena NDH nije imala prava na vlastitu ratnu mornaricu (Rimski ugovori). Akademiju je završilo 396 časnika, većinom Hrvata i Slovenaca. Za polaznike bivše Pomorske vojne akademije organizirano je školovanje u Sisku, kojim su završili započeto školovanje. Pomorsku vojnu akademiju završili su među ostalima: Josip Černy, Anton Simović, Stjepan Vekarić, a Juraj Justinijanović je ondje profesor nacrtne geometrije i više matematike.      

Vojnopomorsko školovanje u Dubrovniku ponovno je uspostavljeno 1946. osnutkom Vojnopomorskoga učilišta za redovno školovanje pitomaca za aktivne časnike. Zbog nedostatnog kapaciteta, 1947. učilište je preseljeno u Divulje. Osnutkom Vojnopomorskog školskog centra u Divuljama 1951. naziv je promijenjen u Vojnopomorska akademija, a od 1972. dio je Mornaričkoga školskog centra u Splitu. 

ŠKOLSKI BRODOVI 

Parobrod SITNICA izgrađen je u Trstu pod imenom NAJADE za potrebe Austro - Ugarske ratne mornarice. Uvršten je u klasu pomoćnih brodova, a službeno je bio brod za prijevoz vode za opskrbu većih brodova flote (Wassertender). Imao je 554 tone deplasmana, bio je dug 48 i širok 7,8 metara te je mogao ploviti brzinom od 9 čvorova. Bio je naoružan s dva topa od 47 mm. Za vrijeme službe u floti Austrougarske mornarice je obavljao i hidrografska istraživanja, a tijekom Prvog svjetskog rata je bio stacioniram u svojoj bazi te nije sudjelovao u ratnim operacijama. Poslije raspada Austro-Ugarske prilikom podjele flote je dodijeljen Kraljevini SHS te dobiva i novo ime SITNICA. Od osnutka Pomorske vojne akademije u Dubrovniku, bio je glavni brod za obuku kadeta do dolaska krstarice DALMACIJA te je osim kraćih putovanja poduzimao i plovidbe Mediteranom do Bejruta i Aleksandrije. Iza 1928. služi kao matica za podmornice te opslužuje podmornice HRABRI i NEBOJŠA. Dana 17. travnja 1941. je u Tivtu zarobljen te plovi u talijanskoj službi pod imenom CURZOLA. Vraćen je 23. studenog 1943. u JKRM te mu je vraćeno staro ime SITNICA. Nakon Drugog svjetskog rata plovi za JRM pod imenom MINER i oznakom PB-21, a 1962. je rashodovan i izrezan.  

Krstarica DALMACIJA je kao novogradnja porinuta u more 18. srpnja 1899. godine u brodogradilištu AG Weseru u Bremenu kao laka krstarica imena NIOBE. Bila je to druga od 10 brodova klase Gazelle, prve i najbrojnije klase pravih lakih krstarica koje je Njemačka izgradila. U lipnju 1900. godine NIOBE je bila potpuno opremljena i počela je s probnim vožnjama. Bila je duga na vodenoj liniji 104 i široka 11,8 metara, imala je 2650 tona deplasmana (težina broda). Bila je izgrađena od najboljeg čelika koji je imao posebnu osobinu, za ono vrijeme revolucionarnu. Predviđeno je da osim dužnosti u domaćim morima, zastupa njemačke interese u dalekim toplim morima, posebno u Istočnoj Aziji i Polineziji. S brzinom od 22 čvora u ono vrijeme, bila je zaista brz brod. Imala je dva parna stroja trostruke ekspanzije, svaki po 4 cilindra, koji su davali ukupnu snagu od 9000 KS. Naoružanje NIOBE sastojalo se od 10 topova kalibra 105 mm i nekoliko brzometnih topova kalibra 50 i 37 mm. Osim toga brod je imao dvije podvodne torpedne cijevi kalibra 450 mm. Brzometni topovi i torpedne cijevi uskoro su bili uklonjeni, jer nisu odgovarali modernom napretku naoružanja. Nakon primanja u službu 1900. služi prvo kao flotna krstarica, nakon čega je u kolonijalnoj službi na Dalekom istoku i Polineziji (1906. -1909.). S izbijanjem Prvog svjetskog rata NIOBE je bila zastarjela te je poslana u raspremu. Dana 24. lipnja 1925. prodana je Kraljevini SHS te je dobila novo ime DALMACIJA. Nakon preuređenja, krstarica je služila kao školski brod, a između dva rata uglavnom je plovila u povremenim školskim krstarenjima istočnim i zapadnim Mediteranom. Flota Kraljevine se dolaskom Drugog svjetskog rata raspala politički i vojno, a DALMACIJU i najveći dio flote zarobili su Talijani nakon 17. travnja 1941. te su je preimenovali u CATTARO. Kapitulacija Italije je zatekla u Puli gdje su je 11. rujna 1943. zaplijenili Nijemci te su joj vratili njeno staro ime NIOBE. Dana 19. prosinca 1943. nasukala se na pješčani sprud u uvali Sv. Ante na južnom dijelu otoka Silbe. Tijekom noći 22. prosinca1943. engleski torpedni čamci MTB 298 i MTB 276 su je dodatno pogodili s dva torpeda. Smrtno je stradalo 17 članova posade, a 16 teško ranjeno. Krstarica je time trajno bila onesposobljena i bila je napuštena od posade. Za nju je rat bio završen i ostavljena je tako nasukana da lagano trune sve do 1952. godine kada je olupinu Brodospas iz Splita odvukao u rezalište. 

Minonosac ORAO Kraljevine Jugoslavije izgrađen je 1918., a kupljen od Njemačke 1920.. Imao je standardnu istisninu 330 tona (težina broda), dužinu 58,5 i širinu 7 metara. Bio je naoružan s dva topa od 84 mm, a parostroj snage 1361 kW (1850 KS) mu je davao brzinu od 15 čvorova. Opsluživao ga je 71 član posade, a brodovi u istoj klasi su bili: Jastreb, Galeb, Labud, Kobac i Sokol. U travanjskom ratu 1941. zaplijenili ga Talijani u Splitu i nazvali VERGADA. Simpatizeri NOR-a 15. listopada 1941. u brodogradilištu su ga teško oštetili. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. vraćen je Kraljevskoj ratnoj mornarici na Malti, a uskoro je zaplovio pod zastavom JRM-a. Od studenog 1945. nosio je ime PIONIR, a od svibnja 1945. dobio je ime ZELENGORA i mornaričku oznaku M-21. Tijekom godina brod je sve manje plovio zbog dotrajalosti te je zamijenjen novijim, a na kraju je otpisan i brisan iz flotne liste JRM-a 1962. godine. 

Što se tiče MINOPOLAGAČA D-2, ratna mornarica Kraljevine SHS je 1931. završila gradnju pet minopolagača istisnine 130 tona (težina broda), duljine 30 i širine 8 metara. Zvali su se: Malinska, Marjan, Meljine, Mljet i Mosor.  

Jedrilicu DUBRAVKA često vidimo na starijim fotografijama i kartolinama vezanu uz vojnu plutaču u Gružu na Batali, a služila je za obuku jedrenja i mornarskih vještina. Dubravka je preuređena 1955. za školsku svrhu te je svoje plovidbe obavljala u sastavu Brodarske podoficirske škole do 1964. kad je rashodovana. 

KUTERE za obuku veslanja vidimo na fotografiji uz školski brod SITNICU. Kako kuteri nisu imali nikakve oznake, pretpostavljam kako su ukidanjem Vojnopomorskoga učilišta 1947.  prebačeni u Split ili poklonjeni Pomorskom Tehnikumu u Dubrovniku koja će se od 1953. zvati Srednja pomorska škola (danas Pomorsko - tehnička škola Dubrovnik). Kuteri za obuku veslanja učenika Srednje pomorske škole u Dubrovniku su bili u upotrebi do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća. 

Izvor dijela teksta je Leksikografski zavod Miroslav Krleža / Hrvatska tehnička enciklopedija / autor teksta K. Kužić. Fotografije su iz osobne kolekcije te iz časopisa Jadranska straža.