Za one koji platnu listu ipak pogledaju detaljnije, jasno je da ćete vi u svoj špag dobit samo mali postotak od iznosa koji je za Vas platio vaš poslodavac. Lavovski dio plaće predstavljaju izdvajanja za mirovinsko osiguranje, zatim za zdravstveno osiguranje i za porez(e). Tek kad se ti sustavi „namire“ tek ostatak pripada vama.

Ako građanin nešto plaća onda bi trebao dobiti i izvještaj kako to sve skupa funkcionira. To je elementarna pristojnost. Svukud po svijetu, osim u nas. Naši ljudi ne pitaju.

Ali, ja sam davno već u penziji i ne primam platne liste. Da ne bi govorio napamet zamolio sam jednog rođaka da mi pokaže svoju platnu listu pa da napravim analizu na temelju stvarnih podataka. I, nakon što sam dobio tu njegovu platnu listu, na njoj stoji da mu je bruto plaća 1.870 EUR-a, a neto isplaćena plaća 1.270 EUR-a. Znači, neto plaća koju zaposleni može slobodno potrošit iznosi samo cca 68% od bruto plaće. Na preostalih 32% se „nameče“ svi ostali i to ovim redom: 17,2% doprinosi za mirovinsko osiguranje; 13,2% doprinosi za zdravstveno osiguranje i 0,6% razni porezi (iznose i postotke sam radi lakšeg praćenja zaokružio u decimalnim brojevima).

DOPRINOS ZA MIROVINSKO OSIGURANJE

Hajdemo redom. Prvo vam dignu pare za mirovinsko osiguranje. Cijelo vrijeme radnog staža Vam uzimaju – sve po Zakonu – solde bez da vas pitaju. I, cijelo vrijeme se kroz sve medije provlači informacija da ćete teško dobit ikakvu penziju kad navršite potrebne godine radnog staža. Slijedeća informacija je da je mirovinski sustav neodrživ i da će neminovno propasti. Možete mislit kako se osjeća čovjek kojemu lavovski dio plaće svaki mjesec „zakolje“ doprinos za mirovinsko i koji stalno prima takve informacije.

Isto to mirovinsko osiguranje ima nenormalna pravila. Na primjer, znam čovjeka koji je radio za  inozemnu firmu i imao ogromnu plaću. I, na tu plaću je, naravno, plaćao ogroman postotak na ime mirovinskog osiguranja. Kad je pošo u penziju uzeta su mu u obzir sva ta davanja, ali su mu dobar dio tih uplata ukinuli jer da – navodno – postoji zakonski maksimum penzije i da ne može dobit više. Koja je to logika?

Zamislite da cijeli život uplaćujete svaki mjesec neki iznos na svoj štedni račun u banci. I, kad poželite uzet tu ušteđevinu da vam u banci kažu da ne možete dobit svoju cijelu ušteđevinu nego samo jedan dio, a da će se ostatak vaše ušteđevine dat nekome drugome?

Kako je taj moj poznanik otišo u prijevremenu penziju malo prije nego što je navršio 65 godina života, bez obzira što mu je Zakon ukrao dobar dio uplaćenih sredstava, još su mu naplatili „kazneni postotak“ jer je u penziju pošao prijevremeno i na temelju toga su mu još umanjili penziju.

Ako ste mislili da je to sve – nije! I na tako prisilno smanjenu mirovinu mu se odlukama Vlade ne primjenjuje svaka povišica na ime inflacije jer je – „iznad praga“. Povišica se vrlo često daje samo onima sa nižim mirovinama.

Dakle, to je ta pravda – uplaćuješ puno, dobiješ samo dio toga, a onda ti se ne priznaje inflacija i ne daje povišica, kao što se daje svima onima koji imaju manje penzije. I, još ti naplate porez na takvu penziju. Mogu se svi pozvat na Zakon, ali to je – narodski rečeno – čista krađa.

DOPRINOS ZA ZDRAVSTVENO OSIGURANJE

Idemo onda dalje. Uplata za zdravstveno osiguranje je isto tako propisana Zakonom. Uzmu vam koliko hoće. Valjda bi za to trebali dobit odgovarajuću uslugu. Ali, ne! Ako hoćete kakvu-takvu zdravstvenu zaštitu morate platit i dopunsko osiguranje. A najčešće, kad Vas naruče za neki pregled tek za 3 ili 6 mjeseci, ne preostaje Vam drugo nego da pođete u privatnog doktora i to platite iz svoga špaga – ako imate odakle.

Ne mogu više slušat' priče o „listama čekanja“. Puna mi je pipa već valjda pedesetog ministra zdravstva (ili zdravlja!) u mome životu koji – slavodobitno – svako nekoliko mjeseci „trumbeta“ kako su upravo poduzete nove reforme zdravstvenog sustava. Mene, kao platišu, ne zanimaju koje su to reforme nego da – kad mi je potrebna zdravstvena zaštita – ne moram čekat mjesecima na neku pretragu. Imam pravo da mi budu dostupni svi potrebni specijalisti. Ne zanima me – kao platišu – koji su problemi. Gospodo, uzimate od naših plaća koliko sami propišete i izvolite nam osigurat sve najbolje na svijetu. Sad. Odma!

POREZI

Treba li išta reć o porezu? Uzimaju koliko hoće. Baš sam nedavno na jednom uglednom novinskom portalu pročito da su porezni prihodi naše države u prošloj godini (2023.) porasli za 40 posto u odnosu na prethodnu godinu. 40 posto!!! U normalnim državama padaju vlade kad se porezni prihodi povećaju za 0,4 posto, a kod nas 40 posto pa ništa.

Zašto niko ne upita odgovorne za odgovor jesu li imalo umanjili rashode u 2023.godini? Najlakše je potrošit koliko ti se sviđa i onda „oderat“ narod za nedostajući iznos solada. Vidimo i čitamo svaki dan koliko je informatizacija i umjetna inteligencija donijela mogućnosti uštede. Ali, naši birokrati ne obadaju sve mogućnosti štednje da se smanji trošak države. Što bi se oni time bavili kad ih niko od nas ne pita da podnesu račun rashoda? Dapače, kad se u cijelom civiliziranom svijetu smanjuje trošak birokracije i broj ljudi koji su zaposleni u upravi, kod nas se zapošljavaju novi uhljebi. Što je više kompjutora to je broj zaposlenih u državnoj upravi i lokalnoj upravi i samoupravi sve veći. Pogledajte na internetu što je u tom pravcu napravila Estonija i koji su rezultati. Kod nas vas još uvijek uhvati strah kad morate nešto obavit u upravi. Ponašaju se ko bogovi, teško im je čak (čast rijetkim izuzecima) pokazat elementarnu pristojnost kad im pokucate na vrata. Od „dobro jutro“ pa nadalje. Izgleda da mi postojimo radi njih, a ne oni radi nas.

I, na kraju, kad završite sa pregledom platne liste i kad saznate koliko ste ovaj mjesec dobili netto solada, nemojte zaboravit da će vam, kad budete te solde trošili, država uzet jednu četvrtinu (!) tih solada na ime PDV-a.

KONAČNI REZULTAT

Dakle, mome rođaku, čiju sam platnu listu proučavao, realno, nakon svih obveznih odbitaka i plaćenog PDV-a na sve što je kupio ostane samo 51,10% od bruto plaće. Ili, da bude očitije, od 1.868,66 EUR-a ostane mu samo 954,70 EUR-a! Sve ostalo su odbici ili porezi.

U ovoj zemlji se ništa ne isplati. Recimo, radnik kad dobije plaću ima dvije mogućnosti. Jedna je da sve propije ili prokocka, da niti sebi ni djeci ništa ne osigura. Druga mogućnost je da brine o familji, da pažljivo troši, štedi i korisno ulaže.

Neki štede, a na tu štednju im banke (koje ne plaćaju porez!) ne daju nikakvu ili daju mizernu kamatu. Neki pak ulažu u građevinski materijal i plaćaju meštre (naravno da se na sve to plati 25% PDV-a) i sagrade kuću ili kat na postojećoj kući. Neki štede i dodatno uzimaju kredite kako bi kupili stan. Sebi ili djeci. Pri čemu, i jedni i drugi, naravno, plate državi komunalni doprinos i PDV na građevinski projekt, građevinski materijal ili rad građevinara ili plate porez na kupoprodaju nekretnine. I, onda vam država odredi da ćete na tako uložene solde u nekretninu – a već višestruko oporezovane - plaćat dodatni porez na nekretnine. Naš premijer je jučer izjavio: „Mi imamo 600.000 praznih stanova“. Nitko da ga pita - ko je to „mi“? Ti stanovi nisu u vlasništvu Republike Hrvatske pa da premijer kaže da „mi“ imamo te stanove. Te stanove imaju oni koji su njihovi vlasnici, a ne premijer ili Republika Hrvatska!

Ništa se u nas ne isplati što je normalno i poželjno u svakoj državi.

Najbolje je da cijelu plaću izjedete i popijete. Ili potrošite u kockarnici. A, kad vi ili vaša djeca budete u nevolji zbog siromaštva, da se obratite državnim ili gradskim socijalnim fondovima da vam prehrane djecu ili riješe stambeno pitanje.

P.S. DEMOGRAFSKE MJERE

Jednom davno sam u svojoj karijeri dosta surađivao sa jednim Amerikancem, iz Kalifornije. Bio je sposoban čovjek iz financijskog sektora. Kad smo se dobro upoznali bio sam kuriozan i pitao ga koliku plaću čovjek njegovog ranga može zaradit u Americi. On mi je reko da je njegova bruto godišnja plaća bila tad oko 120.000 (ondašnjih) dolara, što je u ono vrijeme bio jako veliki iznos. Ali, dodao je da on sam odlučuje koji će penzijski i zdravstveni fond odabrat i platit. Ništa mu se nije odbijalo „automatski“, po nekom zakonu. Ali, mene je zanimalo koliko on dobije „na ruke“. Njegov odgovor me je zapanjio. Reko mi je da to jako ovisi o obiteljskim prilikama. Njemu, koji je tad bio još mlad i neoženjen ostajalo je cca 60.000 dolara neto godišnje, ali njegovim kolegama koji su bili oženjeni i imali djecu ostajalo je cca 90.000 dolara neto godišnje. To su demografske mjere, a ne ova olakšica na djecu koju ima moj već spomenuti rođak (koji mi je dao platnu listu na uvid) i koji ima olakšicu na dvoje djece 51 EUR-a mjesečno, ili godišnje cca 612 EUR-a. 

Dubrovačko njorgalo