Priznajem! Ja sam jedan od onih koji se neđeljom obično uljuljam na kauču i ne da mi se izać iz kuće ako je grubo vrijeme. Ili ako je nesnosna vrućina. Ali, već sredinom svake setemane grozničavo pratim vremensku prognozu za vikend i, ako ima bilo kakve šanse da bude lijepo vrijeme, samo smišljam đe bi se moglo poć' i počnem nagovarat ženu da se movimo iz kuće neđe. Đe bilo! Nijesu to nikakvi skupi vijađi, nikakva luksuzna putovanja. To je poć ljeti s barkom pa neđe prespat' na moru, poć' za vikend u Primorje, u Konavle, na Pelješac. Samo da se pobjegne iz doma. Jer na tim kratkim putovanjima vazda vidiš nešto novo, sretneš i čuješ neke druge pametne ljude, provjetriš moždane.

Posljedično, neki su iz tih mojih vikenda vanka kuće i Grada možda već i naslutili, nijesam baš redovit na izborima jer se doma sa tih izleta vratim tek u neđelju uveče. Katkad još dok su birališta otvorena, ali dok sve bagaje unesem u kuću, više mi se ne da ić' glasat'. Ma! Ovega puta ću morat poć'. Neće moj glas ništa promijenit, ali – za umirit' vlastitu savjest.

U penziji imam blagodat koju za užurbanoga profesionalnoga života nijesam imo'. Ko je onda imo' vremena čitat sve novine, pa komentare (često nepristojne, glupave, ali ima i lucidnih, duhovitih i domišljatih), a tek vremena za razmislit o svemu tome. Bila je vazda trka za stić' sve posle a kamoli za stat' i ozbiljno promislit o općim stvarima.

Evo, zadnje vrijeme sve češće se u zraku osjeća da će u nas skoro izbori (parlamentarni, a i ovi drugi). Najbolje se sve to vidi po količini uvreda koje freško razmjenjuju političari između sebe po novinama. Vidi se nagla polarizacija političke scene, nazire se ko bi mogo s kime u koalicije bilo prije ili iza izbora, a ko s kime ne bi nikako mogo'. Množe se analize po novinama, portalima. Pa i u kafanama se sve manje priča o nogometu, o cijenama, o apartmanima, o turistima, kad će se završit placa u Gružu i slično i sve se češće čuju za susjednim tavolinima ko je za desnicu a ko za ljevicu. Doduše, još te političke rasprave malo razbevandavaju teme o Božiću pa se čuje malo ćakula i o bakajaru, zimskom festivalu, kućicama, ali bojim se da će iza Božića i Nove Godine politika postat jedina tema. Osim besparice. Ona će vazda ostat tema broj 1.

Neki dan slušam na jutarnjoj kafi jednu prepirku za susjednim stolom o našoj sadašnjoj Vladi i premijeru. Isto je to društvo koje se okuplja, reko bi, godinama. A zakrvili su se, skoro su pale uvrede, teške riječi. Pametan čovjek se u takve diskorse ne upliće pa sam stojo po strani dok sam čeko moju kafu i pravio se da čitam nešto. A, ustvari sam bio kuriozan i naćulio uši. Uglavnom, sve je počelo prilično složnom ocjenom svih kako naš premijer i nije baš neki selektor s obzirom koliko mu je već ministara kroz sve ove godine smijenjeno, na ovaj ili onaj način. Ali, društvo se podijelilo na temi treba li opet za njega glasat, jedni su govorili da treba jer boljega nemamo, a drugi su bili za to da ne treba jer da je „kredite potrošio“, da su mu sve ove godine dosad bile dosta da prestane upadat iz afere u aferu, a kad nije uspio da treba tražit nekoga drugoga.

Uglavnom, neću prepričavat detalje i argumente pro i contra. Sutri dan dolazim u istu kafanu, a to se staro dugogodišnje društvo podijelilo na dva tavolina. Na tavolin „pro“ i tavolin „contra“.

Mislim se: ljudi, jeste li poluđeli da se nakon toliko godina svadite radi nekog političara? Para da vam premijer, ovaj ili onaj, dava penziju ili plaću. Oli ne vidite da vas potpaljivaju ko sumporine sa svojim izjavama, plakatima (ko pasani mjesec u Vukovaru), aferama? Razmislite malo ko je od njih skladan, uredan, obrijan? Raspitajte se ko je od njih nešto u svome životu učinio za svoju familju ili za društvo ili za neke svoje radnike korisno prije nego što se počeo bavit politikom? I, je li se u svome profesionalnom životu ičim korisnim bavio ili bavila osim politikom prije nego što se uhitio/la mikrofona i počeo/la laprdat o svemu i svačemu, jer se naši političari baš u sve razumiju, od nogometa, međunarodne i unutarnje politike, građevinarstva, turizma, medicine, financija i svega drugoga. Popili su svu pamet ovega svijeta.

Ono što vidimo u zapadnom svijetu, kojemu proklamirano i navodno stremimo, je da ne možete baš naić na visoko rangiranog političara koji donosi najvažnije odluke, a da prethodno nije imo' svoju iznimno uspješnu profesionalnu poslovnu karijeru u svojoj djelatnosti pa se tamo dokazo', često i obogatio, i tek se onda počeo bavit politikom. U nas je pak suprotno – u nas se do najviših državnih funkcija dolazi tako da se, većinom, od najmlađih dana karijera ne čini kroz svoju profesiju nego kroz funkcije u političkim strankama i političke funkcije, bez ikakvog gospodarskog iskustva i znanja i uspjeha. I onda se takvim „veličinama“, na vlasti ili u oporbi svejedno, mi obični ljudi „klanjamo“ i sa svojim starim prijateljima svađamo. Svašta!

A takvi naši političari za sve imaju instant ričetu, ničije mišljenje ne bi poslušali, pitali, posavjetovali se, a od nas bi očekivali da plaćamo za sve njihove greške. Pa i onu razliku cijene plina poviše 1 centa.