Ako se pitate, a vjerujem da se ne pitate gdje sam bio proteklih tjedana i zašto niti jedan tekst nisam pisao u novini, mogao bih odgovoriti kako su me urednici cenzurirali jer sam pisao neke tekstove protiv njihovih oglašivača pa su umjesto mene, gosparu Ivu dali stranicu više da piše o brodovima. Ipak, to nije istina.

Krajem svibnja počeo sam voziti taksi. Ishodio sam sve dozvole, nabavio znak, uključio Uber aplikaciju i krenuo na ionako zakrčene dubrovačke ulice. Još sam im samo ja falio.

Vozio sam ljude raznih nacionalnosti, ali i naše. Vozio sam poprilično Amerikanaca, to su oni kojima je u DNA upisano kako u životu mijenjaju desetke poslova, sele se iz gradova u gradove, napuštaju prijatelje i obitelji, stvaraju nove u novim državama i gradovima.

Bez ljubavi prema autima

Mi smo ovdje u Dubrovniku, a i šire nekako uvijek vezani za iste stvari, istu kuću, isti kvart. Volimo imati iste prijatelje, iste neprijatelje, iste butige, iste kafiće i iste poslove. Meni je iskreno bilo teško naviknuti se na posao u autu. Iako mi je veći dio života bio naslonjen na poslove s autima, nikada se nije rodila moja ljubav prema njima. Inače, lakše je vidjeti u moru sredozemnu medvjedicu, nego mene u autu od početka lipnja do kraja rujna.

 Prednost koju dajem avionima ispred auta mogu sam sebi opravdati time što su mi se roditelji upoznali na aerodromu, a i mater je svoj cijeli radni vijek provela u kontroli leta. Ipak, nisam u taksi vode došao bez pedigrea. Osim dugogodišnje obiteljske tradicije prijevoza putnika i iznajmljivanja auta, otac je vozio taksi u Gradu prije 54 godine, a karijera taksista mu je trajala gotovo koliko i moja. Kratko.

Uber sam počeo voziti kako bih zapravo na jedini ispravan način mogao vidjeti taj način rada, vidjeti ostale vozače, automobile, ali i porazgovarati s turistima, pa i s brojnim Dubrovčanima koji ovu aplikaciju koriste, i tako vidjeti iz prve ruke prednosti i mane ove platforme, ali i iskustvo korisnika koji bi u dugim vožnjama zabavljali sebe pričajući sa mnom.

''Požurite na Stradun, prije nego se zatvori''

U zadnjem tjednu svibnja počeo sam s radom. Škoda Octavia karavan koju sam zadužio svrstana je u komforne automobile pa sam dosta često vozio goste iz boljih hotela, ali i one gdje ih je više u autu i s više kufera u gepeku. Aplikacija mi je zazvonila s pozivom na vožnju, a ja sam je prihvatio i pohitao sukladno uputama navigacije u neku garažu prije Hotela Libertas. Bila je Dubrovkinja, za početak, i odmah sam trebao voziti u Mokošicu. I ona, kao i ostalih 90 posto Hrvata plaća Uber usluge gotovinom, što i nije u tom izazovnom poslu, u kojem igra svaka minuta, baš najbolja stvar, ali dobro. Naučio sam se da moram kao blagajnik na pošti imati 'sitnih para'. Naši domaći ljudi cijenili su ovako sposobnog vozača i njegov automobil pa su to honorirali i napojnicama pa bi nerijetko zaokružili iznose i vrednovali moj trud.

 Moja prva mušterija koja je odlučila platiti gotovinom nije imala novčanik. Dijete joj ga je izvadilo iz torbe. Sreća u nesreći je bila ta da vožnja uopće nije bila skupa pa je skupila nešto siće iz burse. Druga vožnja se nastavila u Rožatu kada mi je mladi par ušao i panično tražio da požurim jer im je želja vidjeti Stradun prije nego što se zatvori. Ok, ipak sam im rekao da je Stradun uvijek otvoren mada je bila dilema.

Strogi uvjeti kontrole i sigurnosti

Najprije je važno napomenuti da niti jedno taksi vozilo nije na put izašlo, a da nije zadovoljilo sve zakonske pretpostavke. Vozač je dužan imati i svjedodžbu o stjecanju početnih kvalifikacija vozača vozila za autotaksi prijevoz, dok tvrtka koja s Uberom rješava papirologiju mora imati i licenciju, za svaki grad i općinu gdje se obavlja auto-taksi prijevoz. Tvrtka ili obrt koji imaju ugovor s Uberom moraju svaki mjesec dostavljati potvrde o plaćanju doprinosa i plaća te potvrdu da nemaju poreznog duga. Navedene stvari su u svakom slučaju pozitivne i vjerojatno su rezultat brojnih prevaranata koji su kroz godine otvarali i zatvarali tvrtke generirajući masovne dugove koji bi s brzim gašenjem tvrtki padali u zaborav.

Cijela komunikacija s Uberom, i prije, i za vrijeme moje kratke karijere vozača je bila isključivo preko njihove aplikacije. Maksimalno dnevno možete voziti 12 sati, nakon toga je potrebno odmarati šest sati. Aplikacija povremeno zatraži da se fotografirate kako bi robot utvrdio da zaista vi upravljate vozilom. Ako ste pokušali prevariti sustav, isključit će vas trajno iz aplikacije i više nećete moći voziti. Dnevno zbog svojih ostalih obveza u pravilu nisam nikada vozio više od pet sati. Jednom sam odradio desetak sati kako bih pokušao dokučiti o kojem se iznosu prometa radi jer vozači koji dolaze iz kontinentalne Hrvatske u pravilu ne gase automobil, a neki rade s istim automobilom u dvije smjene i s dva vozača.

Grk je htio s taksijem na poljanu

Sama aplikacija gleda u kojem smjeru vozite pa tako ako vozite nekoga iz Lapada na Pile, velika je šansa da ćete već na Pilama dobiti novu vožnju. Ako je niz kapelicu i u usijeku prema Pilama formirana kolona, gotovo je sigurno da ćete preuzeti novog klijenta, kada ovog aktualnog pozdravite. Da, vjerojatno znate da vozači Ubera ocjenjuju korisnika, dok korisnik također daje svoju ocjenu vozaču. Da sam toliko petica dobio u školi, gdje bi mi bio kraj?!

Dobio sam i jednu jedinicu, to je naravno najgora ocjena. U pravilu ne znate tko vas je tako loše ocijenio, ali ja pretpostavljam da se radi o onome istome koji me je na Pilama maltretirao da ga ostavim 400 metara od njegove finalne destinacije. Finalna destinacija mu je bila Poljana Ruđera Boškovića. Nije pomoglo ni to što sam tom mladom Grku pokušao objasniti kako je automobilima zabranjeno uči u staru gradsku jezgru, on se osjećao prevarenim. Torba mu je bila toliko teška da i danas vjerujem da je u njoj nosio dijelove atenske akropole. Možda je mislio da i dan danas treba donijeti kamen kada se dođe u Grad?!

Pile su najveći užas

Na Pilama je, naravno, najveći užas za svakog Uber vozača. Zakon kaže da taksi vozilo smije stati na autobusnu stanicu, dok aplikacija korisniku govori da čeka auto u blizini parkinga za motore tako dok oni vide vas, auto i registraciju, a vozačima Libertasa otpadne kosa od vas. Komunalni redari, u slučaju da se zaustavite na tom drugom mjestu, naravno pišu kazne tako da morate kalkulirati između nezadovoljnih korisnika i kazna prometnog redarstva.

Gore od Pila mi je samo bilo odvesti ili preuzeti nekoga na plaži Svetoga Jakova. Kako zbog radova na Argentini, tako i zbog uske i prometne ulice u kojoj se na rijetkim dijelovima mogu susresti dva auta, relacija do Svetog Jakova mi je izazivala ogroman stres, podjednak onome kada bih kao gost vidio onog nervoznog vlasnika koncesije od plaže. Dobra stvar je što u tih mjesec dana nisam niti zagrebao auto, što zapravo čudi s obzirom na to da sam više puta bio na Srđu u mjesec dana nego u svom životu.

Na Srđu je tek pravi kaos

Nakon toliko apsolviranih vožnja na Srđ, vjerujem da mi ni prometovanje ulicama Mumbaija ne bi teško palo. Ako ste mislili da je na Pilama kaos, napravite đir do Srđa. Ili bolje nemojte. Na platou Srđa je neki novi svijet, gomila rent a car vozila s vozačima koji u svakom bogenu vjeruju da im je to zadnja vožnja u životu i da će zajedno s autom završiti negdje u Zlatnom potoku, da ih ni najbliži neće prepoznati. Popularnost Srđa mi je sasvim jasna, koliko god puta pođeš gore, toliko te puta očara ono što vidiš dolje. A 'ono dolje' vide svi, neki samo kao turisti, a neki i kao potencijalnu Meku za dobru zaradu.

S krajem školske godine moglo se primijetiti puno više drugih registarskih pločica iz Hrvatske. Samim time je i aplikacija počela manje zvoniti, a nađiđani auti na Presidentu i Neptunu zapravo nisu nezaposleni vozači Ubera sa svojim autima,  nego vozači koji čekaju vožnje za aerodrom, dok ove kraće relacije uredno odbijaju. Nerijetko bi mi se gosti zahvaljivali što sam došao po njih uz obrazloženje da im je deset Uber vozača ranije otkazalo vožnju. Osim što sam ovo radio kako bih pred lagani odmor u kolovozu mogao napisati reportažu, posao sam shvatio ozbiljno, potpuno svjestan kako vozim ljude, a ne patate, da smiješak ništa ne košta i da oni plaćaju uslugu nevezano za motiv moje uloge kao vozača.

Nisam odbio niti jednu vožnju, nebitno je li bila isplativa ili ne. Sjetio sam se i taksista koji nas je vozio lani u Istanbulu. Legenda je vozeći nas skrenuo s rute i stao ispred kuće s objašnjenjem da mora na wc. Nebrojeno sam puta, vozeći goste, evocirao uspomene tog vremešnog Turčina koji nas je igrom slučaja upoznao sa svojim susjedima. Kasnije je čak tražio da mu platimo više jer smo dugo čekali u koloni.

Prvi kontakt s Gradom

Uber vozač u Dubrovniku, bio on iz Dubrovnika, Zagreba ili Pakistana nije samo vozač, on je u dosta slučajeva i prva osoba koju gost vidi kada dođe u Gruž, na kolodvor ili aerodrom. Većina gosta postavlja pitanja, o zidinama, o ratu, o disko klubovima, muzejima, Elafitima, restoranima, Lokrumu. Osobno ne znam što bih odgovorio da me netko kao vozača Ubera u Zagrebu pita nešto što bi čovjek rođen ili koji godinama živi u Zagrebu znao odgovoriti ''s nokta''.

Koliko sam zaradio? U svakom poslu postoji iskustvo pa i u ovom poslu postoji vrijeme kada se više zarađuje. Ako ste ranoranilac, rani jutarnji sati će vam donijeti vožnje za aerodrom, u vrijeme kada kruzeri dođu u Gruž nije loše zaputiti se prema Kolodvoru, dok je u vremenu odlazaka kruzera dobro također raditi jer je potražnja gotovo jednaka ponudi. Oko 17-18 sati turisti idu s kupanja, svakako im trebaju usluge prijevoza, ali trebalo bi pripaziti da vam ne uđu mokri u auto jer je to u pravilu vaša zadnja vožnja taj dan ako nemate kožna sjedala.

Dodatni prihod nije loš

Cijene koje vidi korisnik aplikacije nisu i cijene koje će dobiti vozač. Iz te cijene se odbija provizija koja ide Uberu. U danu sam, ovisno o vremenu vožnje zarađivao od 100 – 270 EUR. I sama aplikacija ne temelju ponude i potražnje formira cijene i povećanjem cijena u vrijeme veće potražnje 'tjera' vozače da izlaze na ulicu voziti. Osim samog prometa, kada završi vožnja, korisnik može ostaviti napojnicu koju Uber isplaćuje s ostalom zaradom jednom tjedno. I brojni izazovi koje Uber stavlja pred svoje vozače mogu donijeti dodatan prihod. Ako postignete određeni broj vožnja u par dana, Uber vam dodijeli određeni iznos eura na račun.

Nešto prije otvorenja Igara sam vozio svoje zadnje vožnje, kolone su bile nesnosne, od Lapada do Pila je vožnja trajala i do 45 minuta i davno donesena liberalizacija taksi tržišta je kao i svake godine pala na testu. Netko je davno donesene uredbe o limitiranom broju taksi koncesija ispalio iz topa i omogućivši svima taksiranje otvorio Pandorinu kutiju i u Dubrovnik donio na tisuće automobila i vozača, dok su u isto vrijeme kuhari, konobari, vozači autobusa i ostala deficitarna radna snaga uredno davali otkaze i pokretali svoje obrte za taksi.

Poseban prometni režim zasigurno ima za cilj pomaknuti prvu crtu obrane s Pila na Ilijinu glavicu, kako taksi vozila, tako i rent a car vozila, pa čak i kamp kućica koje prolaze Kapelicom i Pilama, a zapravo tu rutu koriste panoramski u svrhu razgledanja. Gradskoj upravi trebat će puno sreće i pameti da realiziraju taj režim prometovanja jer je vrlo jasno kako je Dubrovnik sam po sebi koka nesilica koja nosi puno jaja mnogima, tvrtkama s više vozila i vozača,  individualnim vozačima koji idu od destinacije do destinacije u potrazi za gužvama i poslom, ali najviše samom Uberu koji na osnovu provizija prihoduje desetke milijuna eura godišnje, a da ne mora promijeniti ni gumu na autu, ni napraviti servis, niti napraviti tehnički ili osiguranje. Lobiji poput Ubera, koji su glavni inicijatori liberalizacije taksija u Hrvatskoj su ujedno i oni koji će dati sve od sebe da ovakav režim prometovanja ne zaživi u dogledno vrijeme.

I ja sada, u miru redakcijskih prostorija, razmišljam o svojoj kratkoj karijeri taksi vozača i Anti Lovriću koji me je vidio na Pilama kako vozim i koji mi je rekao kako je mog'o zamislit da otvorim još jedan portal, još neke novine, radio ili televiziju, ali da ću ja vozit Uber, da on jednostavno ne može doći sebi.  

*Objavljeno u tiskanom izdanju Dubrovačkog dnevnika