I tako me je susret s Božom nadahnuo da zabilježim nekoliko redaka o onima, koji ne svojom krivnjom, zbog bolesti, pričaju nerazumljive priče, a za falimenat kojih političari nemaju nikakva opravdanja.                                                                                                                          

Škatula beškotina, boca vina i mala grasta sa žutom vodenicom i eto mene u Boža doma. Otvorila mi Mare, jedva se škivavajući od Božova štapa, s kojim joj je namjerio sputit noge u skoro djetinjem nastojanju da me on prvi pozdravi, iako me je prepozno tek kad je Mare izgovorila moje ime. Osjetno raspoložen što me vidi, (ili što ikoga vidi), nije fermavo govorit i to o vremenu, ili bolje rečeno nevremenu, klimatskim promjenama, poplavama, šijunima. Po njemu je sve napisano u Knjizi Postanka. Tamo lijepo piše, kako je Bog reko: sve što sam stvorio, izbrisat ću s lica Zemlje; od čovjeka do zvijeri, gmizavaca i ptica u zraku, jer sam se pokajo, što sam ih stvorio. Sedam dana i sedam noći trebalo mu je da sve potopi. Osim broda u koji je, na svoju ruku, Božji prokurist, veliki moreplovac i humanist Noa uspio ukrcat i spasit većinu ugroženih vrsta. U nadi da ljudi neće iznova postat pokvareni i nasilni, Bog nam je progledo kroz prste. I opet se pokajo. Zato je sad odlučio ponoviti biblijski potop.

Iako vjernik, Božo je ipak u dilemi; jesu li baš svi ljudi, ptice, gmazovi i životinje zaslužili da ih se udavi? A najviše ga jedi što su vrag i njegovi demoni ostavljeni za neka druga vremena. Takvi se vazda izvuku.

Baš kad sam počeo hitat tijek njegovih misli nakon spomena vraga, Božov monolog je krenuo drugačijim i sve čudnijim putem, ukazujući na to da je ta njegova kap, bila – veliki slap. Sve što je dalje govori bilo je teško pratit i svaku riječ u rečenici postavit na svoje mjesto, a često i sudionike iz njegove priče. Jer Božu se puno toga izmiješalo. Ne sjeća se nesretnik svega po redu, nego na preskakice, pa sam nakon cijele ure napornog kazivanja uspio zapamtit tek nekoliko rečenica.

In tanto, po ovoj ribi, Božo ne jede skupoću (valjda, po ovoj skupoći ne jede ribu?).

Pa mi je ispričo, kako mu je nekidan došla bursa iz spenze, pa je kopajući po Mari u kuhinji zlovoljno brontulala o skupoj peskariji. A onda ljutim nožem dohvatila Mare pokret i počela čistit stol na freškim skušama. A on njome: luda skušo (mislio je ženo), ostavi ženu, (mislio je na skušu), nego mi isprigaj dva oka na jajima. Šparaj crne dane za solde. Blesava penzijo, da ti nije možda prevelika žena? Nego, moli ti vladu da poživi Boga kako bi nam trinaesta penzija došla, inače će glad umrijet od nas oboje.

Na te riječi se Mare uznervala i poslala ga u neku stvar, pa mu u afektu rekla, kako bi za svih bilo bolje da ga je strefila ona biblijska poplava umjesto - kapi.

A on, onako nikakav, za despet njoj stavio kontejner na glavu i jedva cotajući pošo zavirit u - kapu. Možda se u boci nađe koji otpad. Pri tom je nepažljiva ulica krenula uz Boža, ne vodeći prometa o računu. Isprepadane gume uz škripu auta, skoro su prevrnule šofera kome su ruke ispale iz volana pa je jako opičio prednjim zidom u branik auta.

Jaki prasak se prepo Boža, pa je uskočio u ulicu da se skloni s kontejnera. Onda je bacio hrpu smeća prema svom pogledu i vidio kako iz ogromne iskežene pantagane viri najlonska vrećica. Činilo se da je žuti najebo ko Božo! Srećom, ustrašena gladnim Božom, pantagana mu je preko paletuna preskočila i pri tom kandžama isparala kontejner pa brža od rupe u zidu pobjegla u munju.

A sve je počelo, na odlasku mi se izjadala Božova Mare, sva smantrana od umora, brige i nespavanja, kad sam jednoga jutra ušla u kuhinju i našla Boža kako u tećici kuha zlatni sat, a da ga ne bi prekuho, mjerio je vrijeme pažljivo gledajući u jaje, koje je držo u ruci. Ma, je li ovo bilo da te kolpa?

 Mario Klečak