Moj otac nije bio najlaganiji pacijent. Nisam ni ja. Malo me zaboli grlo i odmah je smak svijeta. Valjda nam je to u genetici. Bez obzira na težinu Marušića u liječenju bolesti, svi doktori i medicinske sestre Odjela za opću internu medicinu dubrovačke bolnice uvijek su prema nama bili super ljubazni. Pošto sam novinar i imam priliku posvjedočit iz prve ruke, želio bih ovdje pohvaliti doktora Zenana Karamehmedovića i doktoricu Ileniju Romić. Ti su ljudi u teškim trenucima moje obitelj bili pravi oslonac, ne samo u stručnom dijelu, nego prije svega ljudskom. Žao mi je što samo njih ističem, jer ne znam svom osoblju imena, pa ne bih želio nikoga preskočiti, ali činjenica jest da su svi doktori, a posebno medicinske sestre toliko uslužni, da je to za ne povjerovati. Puno vam hvala.

Život je spolno prenosiva bolest sa smrtnim ishodom

Rekoh već da mi je česti boravak u bolnici znatno štetio mom inače labilnom psihičkom zdravlju. Često sam razmišljao kako li je samo doktorima svaki dan dolaziti na posao, gledati ljude u svojim posljednjim danima kako čekaju tetku Smrt da dođe i pokosi ostatke ostataka života u njima, medicinske sestre kako dementnim pacijentima mijenjaju pelene i gledaju u što su se pretvorile osobe koje su nekoć bile ugledni sportaši, glumci, arhitekti, književnici, inženjeri… Taj posao koji oni rade na koncu konca uvijek rezultira smrću. Život je spolno prenosiva bolest koja će prije ili kasnije završiti odlaskom na vječita lovišta unatoč svoj stručnosti doktora i napretku medicine.

Doktori se godinama školuju i usavršavaju, ustvari, njihova edukacija napretkom medicine nikad ne prestaje, cijeli život moraju učiti i pratiti trendove. Plaće im jesu iznadprosječne, ali u ovim suludim vremenima divljanja cijena ni oni ne mogu puno toga priuštiti. Stan u Dubrovniku zasigurno ne. Stoga ne čudi da u bolnici na Medarevu nedostaje više od stotinu liječnika. Stalno se raspisuju specijalizacije, ali nikako da se dođe do adekvatnog broja. Primjerice upravo za specijalizaciju iz transfuzije nitko se ne javlja. Nove generacije nisu lude. Znaju kako se lakše može doći do zarade. Neće se školovati za doktore kad mogu kupiti tri, četiri glisera i zarađivati više od momaka u kutama. Sustav je totalno poremećen. Netko s dva-tri dobra apartmana na vrhunskoj lokaciji godišnje zaradi više od doktora. A ako se već školovao, taj netko će otići vani za bolju plaću i bolje uvjete rada, sigurno neće doći u Dubrovnik gdje mu mjesečni najam stana dođe 800 eura, pa naviše.

Posebna priča su medicinske sestre, te heroine na prvoj liniji bojišnice. Njihove plaće su tek smiješne u odnosu na odgovornost i težinu posla koju rade. Ne bi me čudilo da u sljedećim godinama zanimanje medicinska sestra postane kao vozač kočije. Tko će čistiti govna i mijenjati pelene kada u isto vrijeme vodičice zarađuju znatno više? Filipinke, Nepalke…? Ok, ali gdje će one živjeti? Njih deset u dvadeset kvadrata? Pa ako borave u takvim uvjetima onda ni na poslu neće biti odmorne i kvalitetne.

Doktori-redikuli

Naravno, pošto nikad i nigdje situacija nije crno-bijela tako nije ni u medicini. I u Općoj bolnici Dubrovnik ima doktora redikula koji ne znaju promijeniti žarulju, a kamoli krvnu sliku, pa opet zaštićeni su kao sredozemne medvjedice. Ne mogu dobiti otkaz, iako je njihovo znanje i motiviranost jednako desnom beku županijskog ligaša. Sustav bi trebao nagrađivati one doktore koji se usavršavaju, daju sve od sebe, a s druge strane kažnjavati nemotivirane koji su se u struci našli pukom slučajnošću. Sličnu situaciju imamo i u sudstvu.

Napomenuli smo već kako doktori i medicinske sestre s plaćama u ovoj suludoj inflaciji ne mogu opušteno sjesti na gemišt u Uvalu Lapad, no najgore je što je dobar dio njih za to zaslužan. Korona mjere su uzrok ovog suludog divljanja cijena, a doktori su bezpogovorno prihvatili igre farmaceutskih moćnika prenaglašavajući ozbiljnost korone i tjerajući svijet u lockdown od kojeg će se oporavljati godinama, ako ne i desetljećima. Sve te stvari dodatno narušuju ugled struke. Medicinski djelatnici, baš kao i brojne druge struke poput profesora ili novinara, nekoć su bili cijenjeni, a danas tonu.

No unatoč svemu – nitko nije savršen, a poanta ovog teksta nikako nije bila kritika, nego upravo suprotno – doktori i medicinske sestre su zanimanja pred kojima još uvijek osjećam strahopoštovanje. Divim se tim ljudima, pogotovo onima poput Karamehmedovića i Romićke. I naše doktorice obiteljske prakse Šime Matković koju također ne smijem zaboraviti, kao i sve djelatnike sanitetskog prijevoza koji su mi oca vodili u bolnicu kada više nije mogao hodati. I medicinske sestre, njima posebno hvala, one su bezimene superjunakinje koje još uvijek drže sustav na okupu iako su mu rupe sve veće.