Ali, ovaj put neću ni riječi reć o turistima ili smanjenju broja apartmana, niti o porezu na nekretnine.

Ova višegodišnja kampanja evo doživljava svoj vrhunac ovih dana kad je u Saboru započela rasprava o novom Zakonu o upravljanju i održavanju zgrada. Baš smo ovih dana čitali prve rasprave Saborskih zastupnika, pitanja koja su postavljali.

Mnoga rješenja iz tog Zakona su dobra kad se govori o održavanju zgrade, ali ne mogu se oteti dojmu da je cijeli novi Zakon osmišljen isključivo zato da se spriječi kratkoročno iznajmljivanje stanova u stambenim zgradama. Neodoljivo me to podsjeća na posljednje promjene Kaznenog zakona kad se u promjene „ukrcao“ femicid (sasvim opravdano), samo da bi se „progurala“ i odredba da se ne smiju javno objavljivat podaci o onima u vlasti koji rade razne marčapije.

Uglavnom, ovaj put me zanima tema o „stranim radnicima“ čije se kratkoročno iznajmljivanje stanova zabranjuje ako vlasnik stana nema suglasnost barem 80% suvlasnika zgrade. Površno pratim europsko zakonodavstvo i pravnu praksu i to samo na način da pročitam o presudama ono što objave naše novine, ali sam potpuno siguran da bi takva odredba Zakona bila na bilo kojem Europskom sudu poništena zbog zadiranja u slobodu vlasništva. Jedino je pitanje hoće li se netko odlučit pokrenut taj postupak.

Predloženi tekst Zakona nema nikakvo pojašnjenje koji su to „strani radnici“. Ako Zakon bude usvojen u ovakvom tekstu postavlja se pitanje tko će tumačit' je li neka osoba „strani radnik“ ili nije? U pravilu, to će bit neki drugorazredni službenik u bilo kojoj općini ili županiji.

Dakle, u Republici Hrvatskoj stalno borave hrvatski državljani, a povremeno i stranci. Ne računam pri tome one ilegalne izbjeglice koji, pod okriljem noći, nezakonito prelaze naše vanjske granice.

Pa, tko su stranci koji legalno borave u Republici Hrvatskoj? S jedne strane to su turisti koji dođu na jedan ili više dana i vraćaju se doma. Drugi stranci u Hrvatskoj su oni koji ođe borave da bi radili i ti ljudi nisu turisti.

Očito, po novom Zakonu, takvim strancima naši državljani (koji su vlasnici stanova) ne bi smjeli afitat svoj stan bez suglasnosti 80% suvlasnika. Pri tome se ne kaže zašto ne bi smjeli.

Svi stranci koji dođu radit u Hrvatsku dolaze jer ih je ođe pozvao neki hrvatski poslodavac. Jer su mu potrebni. Oni mogu doć radit, ali ne mogu unajmit stan u stambenoj zgradi?

Jedini publicirani razlog zašto je tome tako je da se time smanjuje broj, kako kažu, „priuštivih“ stanova za naše mlade. Doduše, povremeno se kaže da ostali suvlasnici ne žele na hodnicima susretati nepoznate osobe.

Ako je tome tako zašto se na isti način vlasti ne obračunaju sa stanovima u stambenim zgradama koji se iznajmljuju za liječničke ordinacije, advokatske kancelarije, računovodstvene servise, salone za manikuru i pedikuru i brojne druge djelatnosti? Zar i u te stanove kroz hodnike zgrade ne dolaze nepoznati ljudi, a u slučaju liječničkih ordinacija i bolesni i potencijalno zarazni?

Očito, Zakon „pikira“ samo na turiste i strane radnike. Tuberkulozni bolesnici očito nisu nikakav problem za ostale suvlasnike i za zakonodavca.

Ali, vratimo se na strane radnike. Postavlja se pitanje da li bi se u duhu ovoga novoga Zakona smatrao „stranim radnikom“, recimo, neki svjetski poznati kuhar, nositelj Mišelinovih zvjezdica, koji bi na poziv nekog hrvatskog čuvenog restorana došao privremeno radit u Hrvatsku i bit šef kuhinje?

Ili, da li ćemo „stranim radnikom“ smatrat, recimo, ovog Francuza, novog sportskog direktora Hajduka?

Smije li Hrvat, vlasnik stana, bez suglasnosti ostalih suvlasnika, afitat svoj stan ovome svjetski poznatom kuharu ili sportskom direktoru Hajduka? Smetaju li ti ljudi ostalim suvlasnicima kad ih sretnu na hodniku zgrade?

Ili se ova odredba Zakona odnosi samo na Nepalce? One koji otčepljivaju kanalizacije u našim gradovima, ili metu ulice? Ili, rade najteže građevinske poslove? Ili bilo koje poslove koje Hrvati neće da rade?

Prije svega smatram nemoralnim da hrvatski poslodavci, uz punu suglasnost hrvatskih vlasti, pozovu strance da rade za njih i da im se onda zabranjuje da riješe svoje stambeno pitanje gdje im je najzgodnije ili najpovoljnije. Mi smo ih zvali da dođu, mi smo im osigurali radne dozvole. Trebaju nam. Ali, nisu dostojni da hodaju hodnikom stambene zgrade. Ali, dostojni su da se uvuču u fosu i odčepe je.

Kakvi smo mi to ljudi? Kako smo odgojeni? Đe nam je kršćanski odgoj? Eto, viđet ćemo uskoro.

Bit će tu još ohoho trzavica i pravnih problema. Što će se dogodit kad jedan suvlasnik skupi suglasnost za iznajmljivanje stana – recimo – onom spomenutom sportskom direktoru Hajduka, a za par mjeseci u taj stan naseli 2-3 Nepalca?

Nadam se samo da rezultat ovoga Zakona neće bit neka pojedinačna odluka bilo kojega tijela naših vlasti na temelju koje bi nas se, sasvim opravdano, moglo pred bilo kojim sudom osudit za rasizam. Ni više ni manje.

Cijeli taj dio nacrta Zakona, barem u sadašnjem obliku, je napravljen tako da pogoduje najnižim strastima susjeda, toliko je nejasan i neprecizan da je upravo nevjerojatno da ga je itko imao obraza ovakvog dati u proceduru.

Dubrovačko Njorgalo