Evo domalo nam dolazi dan ki nam dohodi jednom na godište. Brojni Dubrovčani će vam reć da im je to, pored Badnjeg dana, najljepši i najdraži dan u godini.

Dan prepun boja, radosti, sjećanja na djetinstvo. Dan koji nas čini drukčijima od drugih, punima ponosa, sjećanja na tisuću godina iza nas, pa i potrebe da se svi ti običaji pažljivo prenesu na mlađe.

Ali, nikad se tužnije i napuštenije čovjek ne osjeća nego kad se zatekne vanka Dubrovnika na taj dan. Bio sam u toj situaciji dosta puta u životu i nekako se osjećaš ko gluho kuče, ko odsječena grana, ne znaš kud bi sa sobom. Misli se po cijeli dan vraćaju doma, gledaš na sat i točno u minut znaš što se tad događa, a tebe nema tamo i dao bi sve pare da ti se je nać u Gradu, bilo dan prije na puštanju golubica, ili da ti je gledat izvijanje barjaka, da ti je gledat i slušat kako mužike udaraju, kako na Velikom mulu trombunjeri pucaju, brojit barjake u procesiji, kako se izapodne gađa ljutim narančama onega što okreće brojeve tombule na Sponzi.

Zato se nikako ne treba čudit onim emotivnim brzojavima i čestitkama koje šalju naši Dubrovčani iz stranih zemalja, a osobito onim što ih, puni i ponosa i čežnje šalju naši pomorci što batu more i nadaju se da će barem dogodine, kad nijesu ove godine, bit na Festi i podijelit tu radost sa svima nama ostalima.

Baš sam prije dan-dva cijeli taj scenarij Feste do u zadnji detalj prošo sa jednim svojim prijateljem dok smo, po ovome krasnom vremenu, sjedali na jutarnjoj kafi. Ko kakva dva režisera smo se vratili u sjećanju na sve bivše Feste pa smo samo jedan drugome „nabacivali“ teme i događaje oko Feste, od otvaranja i puštanja golubica pa sve do mise na Gorici i zatvaranja Feste. I baš smo se lijepo oraspoložili i zajedno došli do zaključka da nema Grada na svijetu sa takvom tradicijom, sa tako smislenim detaljima cijele Feste koji se svake godine ponavljaju i nikad ne dodiju.

Ove godine će bit 1052. put. Nijesu vazda kroz povijest prilike za održavat Festu bile poticajne. Katkad je Festa vlastodršcima i smetala i gledali su je poprijeko. Ma! Ko se može oduprijet tolikoj želji i ljubavi svekolikoga puka? Puka koji vazda drži za isti kraj štapa. Dakako, tu su neki bili više izloženi i više hrabri, ma i drugi su išli za njima. Ne treba zaboravit ni to da je ipak u današnje vrijeme iz svih naših župa puno lakše i brže doć na Festu nego što je to bilo prije. Možete zamislit kako je to bilo prije recimo tristo ili više godina, kad je trebalo hodit na noge, ili na tovaru ili mazgi, i partit iz doma dan ili dva prije. Pa opet je narod hodio, ne pitajući je li teško i kako će. To je bio dan kad se svome svecu išlo iskazat poštovanje i poklonstvo. Ali, nemojmo se zavaravat, to je bilo i vrijeme kad je poklonstvo svecu zaštitniku bilo i poklonstvo vlastima Republike, pa se je zasigurno pazilo pozorno i na to ko je bio i došo, a ko je – ne daj Bože – škivo.

I tako, riječ po riječ, sa mojim prijateljem, došli smo i do svjetovnih stvari, onih vanka Crkve i politike. Kako smo obojica gulozini i kako je on i rođen i odgojen u zidinama, htio sam provjerit neke priče koje sam još odavno čuo i to iz prve ruke. On je cijelo djetinstvo u zidinama i živio i sigurno je Festu doživio još detaljnije i nekako kompletnije od mene. Događala mu se pred vratima od kuće. Priča mi da u njegovo djetinstvo nije bilo ni u njega doma, a ni u drugih, baš obilanca. Nijesu bili gladni ma se isto dobro pazilo što se i koliko kuha, puno više nego danas. Drugo, nije bilo frižidera što je današnjoj čeljadi, a osobito djeci, nezamislivo.

Ćaća bi mu ujutro na Svetoga Vlaha izašo jako rano ujutro, prije 7 ura, da bi ispratio Gradske barjake na Ploče đe bi se oni susreli sa barjacima iz Župe i Konavala i bio bi cijelo jutro vanka, a bio bi običaj da svakoga poznatoga koga sretne tijekom jutra – a ko nije bio iz Grada – ponudi da dođe na objed. To je bilo vrijeme (od prije 70-80 godina) kad u Gradu nije bilo restorana i nije se imalo đe objedovat. Prekidam ga ja i govorim mu da se i danas isto nema đe objedovat. Restorana ima koliko hoćeš ali su svi zatvoreni. Pun takujin ti ni onda ni danas ne može puno pomoć.

Insoma, pokojna mu mater nikad nije znala koliko će joj gosta ćaća dovesti na objed i to je svakoj domaćici, naravno, bila „noćna mora“. Osobito u vrijeme kad nije bila obilanca, kad nema dubinskoga a ni običnoga frižidera pa da nešto „iskemijaš“.

I onda se, govori on, uspostavio taj tradicionalni jelovnik spravljanja šporkih makarula i krafena. U svakoga doma. Mati bi mu u mesara i setemanu dana prije naručila meso za toć i otprilike bi procijenila koliko će joj trebat ali sve je to bilo nesigurno. Meso bi hodila kupit na Kandeloru ujutro, a toć bi kuhala iza otvaranja Feste. Mogla je ona taj toć kuhat i ujutro na svetoga Vlaha ali i ona je ćela otić na procesiju i na misu. Priča da mu je još u nosu onaj vonj od toga toća iz djetinstva. Ne čudi se jer kaže da se tad meso puno manje jelo, a i taj toć za šporke makarule se spravljo sa puno više mirodija nego običan toć i govori da se i danas sjeća mirisa muškatnog oraščića, garofalina (klinčića) i kanjele.

Kad bi procesija i misa završile, svi bi se ukućani i svi gosti skupili u kući, stol na saloči bi bio već ujutro spravan i mati bi mu konačno saznala koliko će ih objedovat i znala bi koliko će paste stavit skuhat za šporke makarule. Ako bi gosta bilo više nego što je očekivala i više nego što je bilo toća, stavila bi više paste pa su onda makaruli bili samo šporkani toćem i od tad se zovu šporki makaruli. I sad se tu vidi koliko su bile važne one mirodije koje su se stavljale. Ako je i bilo manje toća, barem su mirodije dobro i obilato mirisale pa su i taki makaruli bili nekako slasni i drukčiji. Bolji.

Dok bi se pasta kuhala, mati bi na brzinu umijesila tijesto za krafene, opet prema broju ljudi, pa bi ga i premijesila za vrijeme objeda. Dok bi se čeko objed, muški bi sjeli na saloču, a ženske bi činile materi društvo. Mati je vazda za ženske čuvala jednu botilju rozolina, a muški bi se tratali travaricom i vazda bi ćakulali o tome koliko je te godine bilo barjaka u procesiji. I, nikad se nijesu mogli suglasit jer bi se vazda neko zabrojio. Onda bi se kontrestali je li ih bilo 58 ili 59. A, neko bi reko da nije nego 57. Vazda isto. I, nakon objeda i krafena išlo se na tombulu i ispraćaj barjaka.

Ja mu govorim da danas ima puno više barjaka, a on na to odmahuje rukom. Nije mu drago što sam to spomenuo. Kaže da je Festa više od tisuću godina bila samo festa župa ove Biskupije uz izuzetak Janjeva i Letnice, a ne hodočašće iz drugih gradova. Ali, da neko ko time upravlja pokušava od Feste svetoga Vlaha učinit hodočašće što nikad nije bilo. Krivo mi je što sam to i spomenuo jer vidim da se snervo. Iako, moram reć, s pravom. Festa je nešto naše, intimno, familijarno. Svakoga ko dođe, dakako, treba lijepo primit, ali se isto treba zapitat ko to pokušava mijenjat ono što se više od tisuću godina kao takvo gradilo. I zašto?