Nikad se pojave ne smiju gledat od danas do sutra. I gledat samo što se dogodilo ove godine. Treba gledat malo „dalje od nosa“ Pojave i kretanja vide se samo kroz malo dulje periode vremena. Ono što nauka koja se zove statistika naziva trendom. Pa što je to trend u nedavnoj povijesti našega Grada, pri tome ne ulazeći u to zašto se to dogodilo i ko je kriv?

Prateći vijesti, portale i lokalnu i nacionalnu štampu ovih dana vidim sve češće naslove da Tankerska plovidba preuzima Atlantsku plovidbu. Pročitam, tu i tamo, i članke ispod tih naslova i vidim da – barem zasad – to nije kupnja u cijelosti, radi se tek o nepunih 8%, ali postoci se mogu i promijenit. Pa pišu o dokapitalizaciji, a znamo i što je burza na kojoj se postoci mogu i promijenit'. Viđet ćemo. Nije preša. Ako Atlantska pođe pod Tankersku sve će se bitne odluke o dubrovačkom pomorstvu donosit u Zadru. Koji će se i koliko brodova kupit ili prodat, koliko brodova i đe će se oni gradit, s kim će se upošljavat, koja će bit posada, sve će to bit odluke koje će malo-pomalo biti donošene neđe drugo.

Ali, čemu se čudit. Hajdemo se malo vratit unazad.

Prvo je iz Grada „pošla“ Dubrovačka banka. Pisalo se o Kajmanskom otočju i vlasnicima neke fantomske firme sa tog arhipelaga. Pisalo pa se prestalo pisat. Uglavnom, nema je više u dubrovačkim rukama.

Još do prije par desetljeća smo u Gradu imali jaki turistički kapital. Bilo je tu dosta jako Hotelsko poduzeće koje je pod svojim klobukom imalo sve dubrovačke hotele. Sve odluke o dubrovačkoj hotelskoj politici donosile su se ođe u Gradu. Tako se u Gradu odlučivalo koji će se hotel proširivat, obnavljat, povećavat. Ođe se odlučivalo hoće li se neki novi hotel gradit, koliki i đe. Da ne govorim o Atlasu koji je bio perjanica agencijskog turizma cijele države. I to ne ove naše nego i one bivše države. Ođe je bila centrala, a okolo su bile poslovnice koje su se dolazile „poklonit“ i pitat odobrenje za svoje planove. Ođe su se učili, ođe su im bili šefovi, ođe su „zanat pekli“. A đe se danas donose turističke odluke od značaja za Grad? U Čileu, u Poreču, Rovinju, Zagrebu....

Prije Domovinskog rata su u Gradu postojala razna trgovačka poduzeća i sva su opstojala pa su se dogovorila udružit, još u ondašnjem sistemu, i nastala je Dubrovkinja. Mi koji se malo dulje sjećamo sjetit ćemo se njenih brojnih mana ali sad, gledajući sa povijesne distance, možemo priznat da je to bilo prilično jako poduzeće koje je moglo diktirat uvjete na tadašnjem tržištu cijele ondašnje države i donijet neke dobitke Gradu i njegovim stanovnicima. Je li to potpuno i do kraja iskorišteno o tome bi se dalo popričat, ali i tu se radilo o firmi koja je samostalno i ođe donosilo svoje investicijske odluke i bilo je prilično moćno i jako da je bilo sposobno pokrenut neke globalne procese s obzirom na snagu i potrošnju dubrovačkog tržišta a pogotovo s obzirom na turističku potrošnju. Upitajte se đe se danas donose ključne odluke o dubrovačkim trgovačkim butigama kad drugi put pođete u Čibaču u spenzu. Vjerujem čak i u Njemačkoj.

Pogledajmo malo IT djelatnost. To je najmlađa od svih djelatnosti i naš grad je bio hrvatski centar te djelatnosti. Bez ikakvog pretjerivanja, kad su se ođe u nas radili prvi kompjutorski programi u Zagrebu i ostatku Hrvatske nisu imali pojma o čemu se tu uopće radi. Danas, realno, nema nas niđe u hrvatskim okvirima.

Treba li o građevinarstvu u Dubrovniku uopće išta napisat a da već nije poznato svakome? Razmrvljeno, propalo, bez snage za veće pothvate.

Sve su te djelatnosti potonule i skoro nestale. Ne u potpunosti naravno. I dalje u nas u Gradu ima hotela, turističkih agencija, butiga, kompjutora, bagera i mješalica. Ali? Nikakve ideje niti odluke ne donose se ođe niti se ljudi iz ovoga Grada za bilo što pitaju. Postali smo u malo vremena, umjesto onih koji donose odluke, oni koji izvršavaju nečije tuđe odluke koje su donesene u nekom drugom gradu ili državi. U Splitu, Zagrebu, Čileu ili sutra u Zadru.

Sve je to nečiji kapital odnio van ovoga Grada i to su teme oko kojih se treba zamislit'. I na ta pitanja nam odgovore trebaju bar pokušat pružit odgovore naši lokalni političari, i oni iz vlasti i oni iz opozicije.

Pogledajte malo javne i državne ustanove pa pobrojite koliko je naš Grad izgubio poslovnica ili kako se sve te poslovne jedinice nazivaju koje se, malo-pomalo, „regionaliziraju“. Neću ih nabrajat. Eto, nedavno čitamo da nam i bolnica uskoro ide pod državne skute.

Kad sve ovo što sam napiso zbrojim, a radi se o periodu od tridesetak godina, pitam se realno, dobivamo li mi ikakve prijedloge i ideje o ovim pojavama bilo od lokalne vlasti ili oporbe? Nije valjda da oni ove trendove ne vide?

A, puni su portali i lokalne novine lokalnih političara svaki dan. Slikavaju se, prepiru sa drugim političarima, biju neke svoje bitke, govore o nekim temama koje su manje važne ali o ovim životnim, krucijalnim po naš Grad – ni riječi! Govore samo o onome što im kratkoročno donosi pozitivne bodove, a ne bi se uhvatili ukoštac sa ovako ozbiljnim temama. O budućnosti – ništa! Kako pozicionirat' naš Grad sutra, za 10 ili sto godina, o tome nemaju ideja.

Važno je samo očito svaki dan „iskočit iz paštete“ i slikat se za neki portal ili novinu. Osigurat još možda poneki glas na nekim budućim izborima.

Ima naravno ljudi na koje će to „iskakanje iz paštete“ ostavit dojam ali ima i onih drugih koji će ih radi toga usporedit sa nekim političarima, kako se u nas reče, iz regije koji se isto tako vole svakodnevno slikavat i pojavljivat u medijima i svakodnevno solit pamet svima oko sebe. Hoćete li da im napišem ime pa da grubo zazvuči?

U nomenklaturi naselja postoji više oznaka naseobina ljudi od sela, zaselaka, gradića, mjesta, gradova, velegradova i slično. Jedna od povijesno prethodnih vlasti na ovim prostorima je, prije drugog svjetskog rata, a s obzirom na gospodarski, politički i drugi značaj Dubrovnika u to vrijeme, Dubrovnik označila ne kao „grad“ nego kao „mjesto“. Bojim se kad se sve ovo sagleda, kao iskreni lokalpatriot, da nas ništa bolje ne očekiva ni u budućnosti.

A jesmo li „grad“ ili „mjesto“ prosudite sami iz jednog malog primjera. Dobar prijatelj iz Zagreba zamolio me da mu pošaljem jedan, za njega, važan dokumenat poštom. Kako neću prijatelju učinit uslugu? I pođem ja 05.10. ove godine, rano ujutro, na našu glavnu poštu i predam kuvertu (sa jednim listom papira!) na poštu preporučeno prijatelju na njegovu adresu u Zagrebu. Zove me on jučer, 12.10., i sav u panici me pita kad ću mu poslat taj dokumenat. Preša mu je! Ja mu govorim da sam mu to davno poslo i pođem na poštu raspitat se đe je zapelo i nosim sa sobom potvrdu o preporučenoj pošiljci. Ljubazna i draga gospođa na pošti uzima potvrdu i po broju nalazi u kompjutoru da će mu pošiljka bit predana danas, 13.10. ove godine. Osam dana od Dubrovnika do Zagreba za jednu malu kuvertu sa jednim listom papira! Preporučenom poštom! Pa sad Vi meni recite jesmo li „grad“ ili smo već sad „mjesto“?

Grad bez sjedišta značajnog kapitala, bez ikakvih centara moći, grad u kojem žive i rade samo zaposleni u firmama čija je centrala i uprava neđe drugo van toga grada, grad kojega i danas vodeća štampa bez ikakvog lokalnog protivljenja naziva npr. dalmatinskim, ništa drugo neće ni zaslužit nego da njegovi stanovnici „vežu konja đe mu gazda kaže“.

Svakako, promatrajući sve ove događaje kroz nešto širi povijesni period od 30-40 godina očito je da je ljudima ovoga Grada nužno što masovnije steć osobni kapital jer je očito da je krupni kapital ovaj Grad napustio (iz ovog ili onog razloga). Ako se to ne učini i ne omogući što većem broju ljudi njima će preostat samo da postanu sluškinje i sluge krupnom kapitalu. Oni koji lokalno imaju moć odlučivanja trebali bi o tome razmislit i ne donosit odluke kojima će dodatno „uškopit“ lokalno stanovništvo.