Eto, završile su još jedne kvalifikacije naše nogometne reprezentacije. Na našu sreću sve je dobro prošlo i idemo na još jednu, ovaj put, europsku smotru najboljih. Uistinu je zadivljujuće vidjeti podatak da se svega nekoliko nogometnih reprezentacija plasiralo na Europsko ili Svjetsko nogometno prvenstvo više od naše, hrvatske reprezentacije u zadnjih 15-16 kvalifikacija. To puno govori. Puno velikih nogometnih nacija je iza nas.

Iako,budimo pošteni, nešto se iza brda valja. Pošteno je o tome progovorio sinoć Luka Modrić. Nije htio u detalje, ostavio je to za raspravit u odabranom društvu, ali reko je da ima dosta toga s čime nije zadovoljan. Stari je to lisac čijemu oku nije promaknulo đe „škripi“. Predugo on igra u vrhunskom okruženju da ne bi vidio da to na ovom nivou neće daleko odmaknut. Jer, budimo realni – posljednje četiri utakmice su bile – ajme majko. Najprije smo dvije izgubili (protiv Turske i Walesa), a onda smo dvije dobili, a radilo se o reprezentacijama koje se po niti jednom kriteriju ne bi trebale uspoređivat s našom reprezentacijom.

Zašto je tome tako? Đe škripi? Što ne valja? Bilo bi zanimljivo čut nešto o tome od naših kolega novinara koji prate nogomet stručnije od nas običnih navijača. Ali, ništa od toga niti u novinama ni na televiziji. Prije smo bar mogli čut na televiziji u uvodnim emisijama ili u emisijama nakon utakmica pokoju misao o tome, nije bilo straha od zamjeranja, a zadnjih godina ni riječi. U studiju nas dočekaju gosti koji su predorgazmički raspoloženi pred ili iza utakmice, koji ili nemaju nikakvo stručno znanje, ili ga imaju, ali ga čuvaju za sebe iz kojekakvih razloga. Čast izuzecima.

Izjave igrača nakon utakmica su sterilne, predvidljive, uvijek iste. Pitanja novinara uvijek ista: „Kome posvećujete gol“, „Je li vam ovo najdraži gol karijere?“, „Kakav je bio teren“, „Što očekujete od naredne utakmice“ i slično.

Pratim sport, osobito međunarodni nogomet i često čitam izvještaje s utakmica i izjave trenera. Sasvim je normalno da trener neke ozbiljne ekipe nakon utakmice analizira igru svojih igrača poimenice. Neke hvali, a neke kritizira i navodi konkretno zašto. Kad ste to čuli od naših trenera ili izbornika?

Pogledajmo samo pitanje novinara našem izborniku Daliću neposredno nakon jučerašnje utakmice s Armenijom. Jedno od prvih pitanja bilo je: „Hoćete li zapaliti svijeću na Kamenitim vratima?“. Čitajući to pitanje, čovjek se zapita je li novinar blesav da tako nešto pita ili želi tim pitanjem ustvari poručit izborniku da ga je samo Nebo spasilo – pa bi se tom Nebu valjda bar jednom svijećom trebalo zahvalit.

Na to naš izbornik odgovara da „Bog pomaže onima koji vjeruju.“. Je li to i izbornik priznaje da bez upliva Neba ovo ne bi dobro završilo?

Ja sam vjernik cijeli svoj život, ali mi je već pomalo puna pipa ovog stalnog izbornikovog forsiranja religije, Boga, vjere, Međugorja i duhovnih stvari. Mislim da Bog ima puno važnijih stvari od kuta i nagiba stopala Sose prilikom centaršuta, e da bi lopta baš dobro sjela Budimiru na glavu.

Niko ne brani izborniku, ni bilo kome drugome, da u nekom intervjuu katkad progovori i o svojim privatnim stavovima i pogledima na život. Javna je osoba i to dijelu publike može bit interesantno, zašto ne? Ali nikako ne u prvoj izjavi nakon utakmice. Tad, kao javna osoba koja vodi i predstavlja reprezentaciju svih Hrvata, treba govorit o tome koliko je bilo centaršuteva, koliko s lijevog, a koliko s desnog krila, koliko ih je bilo uspješnih, a koliko neuspješnih, koliko kontranapada, koliko udaraca na gol, zašto su svi ti udarci bili posred gola, a ne u kantun i o svim drugim nogometnim temama. Što se vježbalo i planiralo, a što ostvarilo, što je prije utakmice naredio nekim igračima, 'ko ga je od njih poslušao, a 'ko nije i zašto takve nije zamijenio.

Razumije se da o nekim stvarima prije utakmice ne može govorit da protivnik ne čuje, ali na kraju ciklusa može. Tad više nema opasnosti od prisluškivanja i „špijunaže“.

A, ko „cukar na kraju“ tih par uvodnih rečenica na kraju utakmice naš izbornik kaže da jedva čeka Euro đe će naša reprezentacija zastupat „sve vrijednosti hrvatskog naroda, a to su domoljublje, ljubav i vjera.“. Izborniče, ne govorite gluposti. Žao mi je što to moram ovako brutalno reć, ali vrijeme je.

Prije svega, odakle baš vama pravo da baš vi definirate koje su vrijednosti hrvatskog naroda? Možda ima još neka vrijednost hrvatskog naroda koju vi ovdje niste nabrojili? Zašto mislite da ste baš vi osoba koja ima privilegij definirat vrijednosti našega naroda?

Nekima je, kako vidimo, i korupcija vrijednost hrvatskog naroda. Nekima vjera nije vrijednost hrvatskog naroda, a ipak su vrijedni i zaljubljeni domoljubi.

Ja bih zato preporučio da se držite onoga za što ste dobro plaćeni i bonusima dobro nagrađeni. Pazite da su igrači dobro fizički pripremljeni, da se niko od njih na pripremama reprezentacije ne ozlijedi, da ih dobro uigrate i da na Euru najbolje moguće i u najboljem mogućem sustavu igre zastupaju našu domovinu.

A koje su vrijednosti hrvatskog naroda prepustite vi nekome drugome da o tome brine. Ne budite prorok niti vođa ovoga naroda. Dovoljno je da vodite onih 23 mladića koji će nas predstavljat na tom prestižnom nogometnom natjecanju. Ništa više od toga.