Dolazi mi pasanu setemanu moj susjed, dragi čovjek, i moli me za jednu uslugu. Malo su ga godine sustigle. I njega i ženu mu. A i zdravlje ga baš ne služi, više ne vozi jer ne može. Dok je bio mlađi svakome je u susjedstvu bio na pomoći, kome god je mogo pomoć, učinio je sve od sebe. Vazda nasmijan, dobre volje. Insoma, govori mi da mu je doktor izdo uputnicu da izvadi krv i da mora poć' na kontrolu u kardiologa u bolnicu i da se naručio i pita bi li ga ja mogo odvesti dva jutra zaredom na Medarevo da to obavi.

Kako mu to neću učinit? Dragome susjedu i čovjeku od svakoga reda. Najbolje, da ide plaćat taksi. I, dogovorimo se da ću ga ja odvesti. Prvi dan idemo da u laboratoriju izvadi krv. Govori mi da laboratorij radi od 7 i po ujutro. Ja mu se stavljam na raspolaganje, kad god on hoće.

Idemo tako prvi dan na vađenje krvi, ukrcam ga u auto i vozim u Bolnicu, parkiram, ali i idem s njim jer nije baš više siguran na nogama. Idemo kroz bolnicu, on me vodi, jer ja – na moju sreću – i ne znam đe je laboratorij. Dolazimo u 7 i kvarat ujutro u jedan hodnik, niza skale. U hodniku, širine valjda dva i po metra, sa jedne strane dva šaltera, a sa druge strane dvoja vrata. Kasnije shvatim da su iza tih vrata prostorije đe se vadi krv. Kad smo došli, u tome hodniku je bilo barem trideset, četrdeset ljudi koji već čekaju iako se laboratorij i šalteri otvaraju tek za kvarat od ure! On od samoga hoda od auta do toga hodnika već pomalo umoran i ja pitam zadnjega čovjeka u tome redu treba li se prijavit na šalter ili se čeka red samo za vađenje krvi. Čovjek mi govori da se prvo treba čekat red za prijavit se pa da se onda čeka red za vađenje krvi. Dobro! Stanemo sa desne strane i čekamo red i u 7 i po se otvaraju šalteri. Nikad doć' na red. Sve to polako ide. Medicinske sestre rade na šalterima, ne može se prigovorit, ali sve to nekako polako ide. Za to vrijeme, kako stojimo u hodniku, kroz taj prostor prolaze drugi medicinski radnici i provoze kroz hodnik razne portantine i kontejnere na rotama, prolaze doktori i medicinske sestre i samo povećavaju gužvu. Valjda ljudi nemaju đe drugo proć'. Ovaj moj prijatelj, sve umorniji od stajanja, i gledam hoće li mu doć' slabo. Reko bi mu da sjedne ali u hodniku ima samo tri-četiri plastične stolice za sjesti, a tamo već sjede neki drugi bolesni ljudi. Mračno, tijesno, gužva, red se polako miče, a još nijesmo ni na šalteru uredili prijavu. Finalmente, oko 8 i kvarat mu sredim prijavu na šalteru i onda se prepomještamo u drugi red đe se čeka za vađenje krvi. Da ne duljim, izvadili su mu krv u devet manje kvarat. Idemo uza skale iz toga podruma nazad prema autu. Sjeda u auto i odahnuo je, ma ja više od njega jer sam pola od toga vremena bio u strahu da mi se ne izvrne, da mu ne dođe slabo.

Sutri dan ujutro ga vodim u kardiologa na kontrolu. Govori mi on da je ulaz prije hitnoga prijema, tamo đe je ulaz za vrtić. Tu ga i iskrcam i ostavim da čeka dok ja parkiram, pa idemo uza skale do ambulanta. To je jedan hodnik u kojemu su nizom sve moguće ambulante. Može bit da ja nijesam sve zapamtio, ali zapamtio sam ambulante kirurgije, nefrologije, kardiologije, uho-grlo-nos i još neke. Sve jedna za drugom smještene valjda u dvadeset metara uskog hodnika, sa desne i lijeve strane. Nema tu čekaonica, nema stolica za bolesnike. Para da tu dolaze sportaši čekat. Došla mi je „mala snaga“ gledat te stare i bolesne ljude, pola od njih sa štakama ili hodalicama, neke u kolicima, čak neke na portantinama. Pola od njih vode članovi familje jer nijesu u stanju doć sami. I svi su ti ljudi natiskani u to malo prostora, a onda se govori da se širi korona i gripa. Da se tuberkuloza raširi ne bi bilo čudo kad je tu čovjek na čovjeku. I, takoreći, niđe stolice đe taj nesretni i bolesni svijet može naslonit guzicu. Prijatelj mi obavi nakon čekanja i taj pregled i ja ga vratim doma. Kad sam ga dopratio doma, on mi zahvaljuje a ja mu govorim da se za zdravlje i lijekove nikad ne smije rijet hvala.

I pođem doma. Žena mi je skuhala kafu i nastavila kuhat objed, a ja prebirem po mislima. Ponajprije, treba reć da sam u oba ta dva dana vidio da je medicinsko osoblje u tim nemogućim uvjetima stvarno marljivo obavljalo svoj poso'. Onda se mislim, idem i ja stariji, i mene će tokat' jedan dan neka bolest, ali ću poć' odma danas popodne u Svetoga Vlaha užeć svijeću za zahvalit Bogu što mi nije nikad dosad bilo potreba ić po Bolnici i ambulantama. To prvo!

A, ko drugo, sjetio sam se jednoga događaja kad sam se ko mlad čovjek slučajno zateko' u širemu društvu sa pokojnim našim gosparom i doktorom i doajenom dr. Markom Margaritonijem. Pri tome mislim na oca današnjeg dr. Marka Margaritonija, kirurga, koji je isto bio doktor i koji je bio izrazito angažiran oko planiranja i oko izgradnje naše bolnice na Medarevu. Ko sad se sjećam da nam je tom prilikom pokojni dr. Marko pričo' kako je, u samim začecima ideje gradnje nove bolnice, bio na nekoliko stručnih seminara na kojima se raspravljalo kako se moderne bolnice moraju gradit i kako ih se treba organizirat iznutra da bi bile funkcionalne. Onda je u detalje govorio o pravilnom rasporedu pojedinih odjela, o standardima širine hodnika, operacijskih dvorana, soba .... Mene je tad fasciniralo kako on, ko doktor, govori o građevinskim standardima za gradnju bolnice. Naravno da sam detalje zaboravio, puno je godina prošlo, ali me se tad dojmilo njegovo izlaganje o svim tim detaljima o kojima treba vodit računa.

S obzirom koliko je velika naša bolnica na Medarevu, ne vjerujem da je iko danas baštinio nešto od toga njegovoga, ali i svjetskoga, znanja jer se inače ne bi moglo dogodit da se onoliki broj bolesnih ljudi nagura u mračni i uski hodnik da ujutro, natašte, čeka da mu se izvadi krv. Ili, da se onoliki broj teško bolesnih ili operiranih ljudi i onih koji su ih dopratili natiska u cijeli niz ambulanti, u istu uru. Bez stolice za počinut, pa ako hoćete i u sezoni korone i gripe.

Pa mi onda kažu: „Zašto njorgaš?“

Dubrovačko Njorgalo