Vozeći se, možda slušajući muziku u autu i ćakulajući ili smijući se, ubila ih je autom Albanka u terencu slovačkih registarskih oznaka. Jer, nije joj se dalo vozit u koloni. Pa se je odlučila pretjecat i, kako strašni novinski izvještaji kažu, doslovno je pregazila auto u kojem su se vozili brat i sestra. I, ubila ih je na mjestu. Ubivši pri tome cijelu familju. Jer, bez obzira na svu pomoć, psihološku ili bilo koju drugu, što preostalim živućim članovima familje preostaje od života?

A, baš sam prošli tjedan, ko da me je neko predosjećanje „vuklo“, napisao članak na ovome portalu o nasilnicima, agresivcima u prometu. Ljudima koji beskrupulozno „gaze“ sve pred sobom, ne obazirući se na druge. Njima je važno samo ono što oni hoće. Njima je važna samo njihova vlastita preša. Oni moraju neđe stić', a hoće li pri tome nekoga nevinoga pospremit u grob, baš ih briga. Jebe se njima što pješak prelazi ulicu jer oni moraju odgovorit na poruku na mobitelu. Ako usput pregaze pješaka – što ima veze? Ili nekoga učinu doživotnim invalidom? Isto, nema veze.

Bilo mi je zanimljivo pročitat komentare čitatelja ispod mojega posljednjega članka u kojemu sam osuđivao agresivnost u prometu. Neki su komentirali da bi nas starije sugrađane trebalo „uškopit“, da smo stari, da nosimo štake, da imamo štap, da ne znamo putem hodit. I, da bi nas, jednostavno, trebalo isključit iz prometa. Valjda da bi oni – agresivci – mogli i dalje divljat prometnicama i da bi oni mogli višak hormona „istresat“ po cesti i pri tome ne obadajući niti na sugrađane, niti na djecu. Koga briga za drugoga? Daj meni. I daj mi odma sad. A, neka se drugi sklanjaju ispred mene.

Pa za one agresivne komentatore na moj prošli članak, samo da im rečem: niti nosim štaku, niti nosim štap. Iako imam starije godine još bi uvijek mogao odigrat barem pola cijele utakmice maloga nogometa. I to jako dobro. Ali, to ne znači da trebam vozit 60 km/h po Gradu između drugih auta i pješaka i djece. Isto tako, to ne znači, da bi trebao vozit 120 km/h preko Ratca iako imam auto koje to bez ikakvog problema može.

U svojim rukama i nogama imam, valjda, više od pola milijuna kilometara iskustva vožnje. Katkad brze, ali bez prometne nezgode. U tim prikupljenim godinama iskustva sam imao prilike uvjerit se da postoje neke nacije koje voze preopasno. Ili opasno presporo ili prebrzo. Isto tako, imao sam prilike uvjerit se da vlasnici nekih proizvođača auta misle da im njihovi auti daju za pravo da se ponašaju kao „kraljevi“ na cesti. Valjda misle ako voze te svoje aute agresivno da će im bit' tvrđi ili veći (oprostite, ali ljut sam!). Nažalost, jedna od takvih vozačica je sinoć ubila dvoje naše djece. Djece, tu iz susjedstva. Na pragu života. A zašto? Jer joj se dalo! Jer je mogla još malo pritisnut gas! Jer joj je motor u autu dovoljno jak?

Neki dan u jednom našemu trgovačkom centru, hodajući između butiga pravocrtno, na mene je naletio mladić, očito u preši, i u prolazu me neoprezno udario laktom. Premda je on udario mene, ja sam njemu rekao „pardon“ na što je on reagirao izrazito agresivno i mogu reć' da sam dobro prošao. Dobro je da me nije još dodatno udario šakom.

Što se to oko nas događa? Kako se to odgajaju djeca? Na čemu su oni? Postavlja se pitanje zašto je tome tako? Je li budućnost da se normalan svijet treba sklanjat sa puta agresivcima? Treba li se bojat proć ulicom? Što rade roditelji i učitelji? Policija?

Ako je tome tako, bojim se da ćemo kroz koju godinu bit osuđeni ili da stojimo doma, da nikoga niđe ne moramo sresti ili da ćemo trebat zatražit dozvolu za nosit oružje za zaštitit se od nasilnika. Na ulici ili na cesti.

Dubrovačko njorgalo