Slučaj u Vitaljini, nažalost, nije nešto neobično ni čudno. Četiri psa, u dobi od oko sedam mjeseci, samo su izbačeni, što je dalje moguće, poput otpada. Imali su sreću da su ih slučajni prolaznici uočili, jer bi inače skončali u Konavlima. Tragom ovog slučaja odlučili smo provjeriti kakva je zapravo situacija s napuštenim psima u Općini Konavle.

“Iz Konavala smo od početka godine dosad preuzeli 34 psa. Od toga 20-tak štenaca, četiri vlasnička psa, a tri psa nisu bila označena mikročipom, ali su se vlasnici javili pa su čipirani, cijepljeni i vraćeni. Svi govore kako je problem u Konavlima, ali mislim kako nije toliko veći broj napuštenih pasa u Konavlima u usporedbi s drugima, koliko se tamo dosta dojavljuje. Mislim da toga ima i po drugim ruralnim općinama, međutim ljudi nisu skloni nazvati komunalne redare, dojaviti i reagirati ”, objašnjava Ana Ivelja, ravnateljica Azila Dubrovnik.

Problem je što mnogi građani ne poznaju ili ignoriraju proceduru, a ona funkcionira zapravo tako da tko god vidi životinju bez vlasnika treba obavijestiti komunalnog redara. Jer Azil Dubrovnik niti ne može reagirati osim po nečijem nalogu, iz jednog jednostavnog razloga: pas je vlasništvo, baš poput primjerice vozila.

„Ljudi često slikaju psa, stavljaju ga na Facebook u neke grupe i često se i ne nađe vlasnik. Prođu tako dani dok ta informacija dođe do komunalnog redara i do nas. Na primjer, dvije kujice koje su bile u katastrofalnom stanju u Primorju, a prije nego što se nazvao komunalni redar, negdje dva dana se ta informacija vrtjela po Facebooku. Kad vidimo nešto takvo, zovemo, reagiramo, pošaljemo Komunalnom redarstvu, ali bilo bi najbolje da onaj koji zamijeti psa bez nadzora vlasnika, odmah direktno njih kontaktira i inzistira da komunalni redar izađe na teren“, naglašava Ivelja.

ZAKON JE VRLO JASAN

Cilj je da svaki građanin, gdje god uočio psa bez nadzora, bilo to u Uvali Lapad ili Vitaljini, to i javi.

„To što je u nekim selima normalno da psi hodaju okolo, nije bitno. Jer u principu zakon je vrlo jasan – pas ne može biti bez nadzora vlasnika. Na javnim, urbanim sredinama mora biti na povodcu. Ako netko vidi da pas sam hoda okolo, zazove se komunalni redar, ako on utvrdi da pas ima vlasnika, napiše mu kaznu. U krajnjoj liniji – to je opasno. Pas može biti najdivniji na svijetu, ali može i on stradati, na milijardu načina, može izazvati prometnu nesreću, ne bi bio prvi put, a to može završiti smrtnim ishodom – kako psa, tako i čovjeka. Neki ljudi se boje, neki su alergični… Više je razloga. A kad dođe komunalni redar, neodgovornom vlasniku naplati kaznu ili ga opomene. Ako se to ponovi više puta, onda komunalni redar obavještava veterinarskog inspektora jer nešto nije u redu. Sve je to u smislu zaštite životinja i našeg cjelokupnog društva“, jasna je Ivelja.

No problem je što ljudi obično čekaju da sve riješe institucije,  što je u nekim situacijama nemoguće, pogotovo ako postoji samo jedan komunalni redar u općini, jer nije u mogućnosti pokrivati cijelo područje. Ipak, javljanje građana uvelike mijenja stvari. U Konavlima je to itekako profunkcioniralo, dok u drugim manjim općinama javljaju da se dugo čeka na reakciju ili uopće nemaju komunalnog redara, kao ni čitač mikročipa, iako bi trebali to imati.

“Što se tiče Konavala, ljudi odlično reagiraju. Dosad smo imali odlična iskustva s komunalnim redarom, stvarno je čovjek na mjestu. Čak neki dan kad je bila velika kiša, išli smo po štence, a on nas je zvao da je putem vidio kujicu kako ide posred ceste, nije imala čip. Mi smo već prošli Cavtat, ali molio nas je da se vratimo. Uto je počeo prolom oblaka, ali on ju je stavio u auto, čekao nas, pazio na nju. On je jedini koji radi to na velikom području, a izlazi na sve dojave. Ako on ne može, pođemo i mi prvi”, priča Ivelja i ističe da je suradnja s Općinom Konavle “na mjestu”.

UGLAVNOM BUDU IZGLADNJELI

Naime, Azil Dubrovnik ima potpisan ugovor s Općinom Konavle jer po zakonu svaka jedinica lokalne samouprave ako nema svoje sklonište, mora imati ugovor s nekim od postojećih skloništa.

„U našoj županiji nije bilo registriranog skloništa, pa su sve općine imale ugovore sa šibenskim, splitskim… Najbližim koji su postojali. Kako smo se mi registrirali, potpisali smo ugovor s Konavlima, Primorjem, Stonom, Zažabljem i Pojezerjem“, kaže Ivelja. Želja je dubrovačkog azila potpisati ugovor sa svim jedinicama lokalne samouprave unutar naše županije, s obzirom na to da su ipak najbliže moguće sklonište. Svima su već dvaput iskazali interes za suradnjom, no neke su već imale ugovore s drugim skloništima.

Bitno je reći da postoji šansa da psi ostavljeni u Konavala uopće nemaju veze s tim područjem.

“Teško je uopće reći odakle dolaze psi. Činjenica je da smo mi okruženi sa zemljama u kojima je zaštita životinja toliko loša da ne mogu reći ni kako je u povojima. Situacija u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini je takva da mislim kako su sto godina iza nas s tolikim brojem napuštenih životinjama, rupama u zakonu, a i nepostojanjem adekvatnih zakona zbrinjavanja. Postoji uvijek vjerojatnost i da su to psi koji su možda porijeklom od tamo, ali teško je znati. Svakako, otkad smo krenuli raditi, gdje god zateknemo pse, uvijek svi kažu – ovo nisu naši psi! Ljudi iz grada kažu – psi su iz Primorja, u Primorju kažu da su iz Hercegovine, ali nemoguće je utvrditi odakle su“, objašnjava Ivelja.

A za ostavljanje pasa biraju se što zabačenija mjesta. Primjerice, ova četiri nedavno spašena psa pronađena su u Vitaljini, usred ničega, na putu koji praktički nigdje ne vodi. Imali su sreću da su se tamo zatekli ljudi koji su njihov pronalazak i prijavili. Neki tu sreću nažalost nemaju i život izgube na rubovima različitih sela. A oni koji budu pronađeni su većinom u jako lošem stanju.

„Uglavnom budu izgladnjeli. Mislim da su ove iz Vitaljine nekoliko dana i hranili ljudi koji su ih pronašli. Jedna kujica je imala prijelom noge, baš gadan lom, koji se nije mogao ovdje sanirati nego je morala u ortopeda u Split na operaciju. Zapravo, u najgorem stanju nam dolaze lovački psi. Takva smo tri slučaja dosad imali, a mogu samo reći da se definitivno ne viđaju svaki dan… Jedan je bio Max iz Konavala, a dvije su kujice bile iz Primorja. Baš je bilo upitno hoćemo li ih moći oporaviti, bili su toliko izgladnjeli i u lošem stanju da im se cijeli organizam počeo gasiti. Srećom, izvukli su se i svi su udomljeni sada“, kaže Ivelja.

ZAKON ČESTO OSTANE MRTVO SLOVO NA PAPIRU

Lijepo je naglasiti da su, uz lovačke pse, svi ostali psi pronađeni u Konavlima uspješno udomljeni, osim najnovijih koji su spašeni u Vitaljini.

„Ono što bi trebale sve jedinice lokalne samouprave napraviti, a u našoj županiji, koliko znam, nije nijedna, jest provesti kontrolu mikročipiranja - ići od kućanstva do kućanstva i provjeriti jesu li svi psi čipirani. Ako nisu, naložiti vlasnicima da to naprave. Ti psi nisu pali s neba. Imamo dobre zakone, uvijek mogu biti bolji, ali su stvarno dobri. Međutim, često ostanu mrtvo slovo na papiru jer zapne na provedbi. Do 30. lipnja 2018. trebalo je provesti kontrolu mikročipiranja. Šteta što to nije odrađeno s popisom stanovništva jer bi se tako mogle sankcionirati osobe koje napuste pse i mislim kako bi manje toga bilo. Kad bi se par ljudi sankcioniralo, više bi se razmišljalo o tome“, priča Ivelja i objašnjava kako je danas kastracija i više nego jednostavna, jednom se napravi, a toliko  života spasi. Nada se kako će s vremenom, uz edukaciju i apeliranje, uspjeti postići da ima manje napuštenih pasa, barem štenaca.

„Nažalost, ima ih. Ono što vidimo zasad jest da ih većinom pronalazimo u ruralnim sredinama, gdje možda još nismo doprli do svijesti stanovnika. Od tamo potiče većina štenaca. Dosad to u gradu nismo imali jer u principu ljudi koji žive u urbanim sredinama ne žele velika legla, niti da im se kujice tjeraju, dok je u selu možda i nešto na što su ljudi godinama naučili, pa u tome ne vide ništa sporno“, objašnjava Ivelja.

LASIĆ: „NAPUŠTANJE PASA JE JEDNA VRSTA ZLOČINA“

Zanimalo nas je i što o svemu kaže načelnik Općine Konavle, Božo Lasić.

„Od prvog dana surađujemo s Azilom Dubrovnik i ja također moram naglasiti kako, što se tiče suradnje s njima, sve dobro funkcionira i nemamo nikakvih problema. Dobro je da napokon imamo uredan azil, to je ipak nekakva civilizacijska tekovina, jer nažalost dosad ga nismo imali, a sad je to sređeno! Što se tiče Konavala, za mene su veći problem ljudi koji ostavljaju te pse bez nadzora ili ih jednostavno napuštaju. To je krimen, jedna vrsta zločina, tako postupati sa životinjama. Uzeti životinju pa onda se o njoj ne skrbiti, napustiti je… To je stvarno strašno. Valjda misle da su savjest primirili kad ostave psa, a ne odvedu ga u azil, već negdje drugo, a onda je to nama problem, stvarno su to troškovi“, priča Lasić.

Objašnjava da je toga, nažalost, uvijek bilo u Konavlima, kao i neadekvatnog držanja pasa, međutim, ne smatra da je situacija „strašno eskalirala“. Štoviše, misli kako je bolja u odnosu na ostale općine. No više ga muči situacija s mačkama.

„Ne pratim Facebook grupe zbog svog duševnog zdravlja, ali kažu mi kako često Konavle ‘sotoniziraju’, konkretno zbog mačaka. Postaje suludo. Slobodno živuće mačke su uvijek bile u nas, kao i u drugim općinama, slobodne po selu. Sada imamo pomamu – čim netko vidi mačku u selu, odmah je hvata. Uskoro uopće nećemo imati mačaka, ne znam što se događa. A onda imate drugi problem – da netko drži 50-60 mačaka koje skuplja ili mu ih ljudi donose. Uvijek su mačke po selu skakale po krovovima, trčale… Sve je u zadnje vrijeme eskaliralo“, govori Lasić, no ponovno naglašava da ne smatra kako imaju veliki problem što se tiče napuštenih pasa.

„Niti ih vidim u Cavtatu, niti na Grudi. Imali smo jednog psa na Grudi, zvali su ga Buhara pa ga je netko na Grudi ipak uzeo. Morali smo platiti do Šibenika transport, pa onda opet iz Šibenika… Postaje to sve skupa zabavno. Ali dobro, ako se ljudi time bave, znači da dobro živimo. Imam 80 štićenika u staračkom domu, o tome nitko ništa ne priča. Nitko ne govori o tome kako treba ljudima pomoći, već samo životinjama, ali naravno, i to je civilizacijska tekovina i dobro je da se o tome misli i naravno, treba na tome uvijek raditi. Smatram da je azil donio kvalitetnu, značajnu promjenu, a mi u općinama se moramo truditi pomoći im da se to održi i funkcionira besprijekorno. Sramota je kad dođu stranci pa se u medijima piše kako se psi zlostavljaju, šetaju okolo… To si ne smijemo dopustiti. Rekao sam kako trebamo nabaviti što više materijala Prijatelja životinja i dijeliti po Općini, ali nažalost, u svijetu postoje dobri i zločesti ljudi. Zaludu vi nekoga educirate ako je takav kakav jest. Nije dobro da se pas kupuje zbog trenda, ako ga već uzimaš, onda ga moraš uzeti iz ljubavi, a ne da bi se šetao mjesec-dva s njim po Cavtatu i onda ga napustio“, zaključuje Lasić.